°C 6

Nino Škrabe: Jaska i njezini žitelji moja su vječna inspiracija

06.07.2018.

Maja Peranić

Punih pedeset godina rada i kulturnog djelovanja je iza poznatog jaskanskog književnika, publicista, redatelja, komediografa, dramskog pisca gospodina Nine Škrabea. Što ga je svih tih godina inspiriralo, poticalo, vodilo u radu kojim je zadužio svoj kraj otkrio nam je u razgovoru.

Iza Vas je 50 godina kulturnog djelovanja, brojna ste djela poklonili hrvatskoj i jaskanskoj sceni, sjećate li se samih početaka? Što je bilo prvo što je Nino Škrabe napisao? Kako je sve počelo?

Počeo sam kao novinar, s 15 godina. Sjećam se da sam 1963. u brijačnici mojeg prijatelja, proslavljenog jaskanskog sportaša Stjepana Medvedovskog Zipe, jednog dana proglašen glavnim urednikom biltena tada popularne nogometne Ljetne lige. Glavni savjetnik i mentor bio mi je tada student prava, a danas ugledni jaskanski odvjetnik Nikola Žunac. Ubrzo sam postao i sportskim novinarom "Jastrebarskih novina" (glavni urednik Đuro Ringel), a potom i dopisnik "Sporskih novosti" iz Jaske. Za vrijeme studija bio sam stalni suradnik "Međunarodne rubrike" u "Sportskim novostima", a urednik te rubrike, glasoviti Ante Škrtić Ema žarko je želio da postanem njegov nasljednik. No, tada sam se, 1968, nepovratno zaljubio u kazalište.

Književnik, publicist, redatelj, dramski pisac, komediograf, novinar, sportski dužnosnik.... u čemu ste se, prema Vašem mišljenju najviše ostvarili? Kojom od tih titula se najradije predstavljate? Zašto?

Nikada se ne predstavljam nijednom titulom. Sve što ste nabrojili i još puno toga važnijeg (na pr. suprug, otac, prijatelj), utkano je u moje biće i sve to zajedno sam ja. Svatko neka uzme što mu najviše odgovara. Obično se predstavljam samo kao Nino. Jednom sam za okladu dobio razglednicu od jednog dragog prijatelja iz Austrije samo pod tim imenom (Nino; Jaska), bez prezimena i ulice.



Gdje ste pronalazili inspiraciju za vaša djela?

U svijetu koji me okružuje... Prije svega Hrvatska, Zagreb... Ipak iznad svega Jaska, moj grad i njegovi žitelji, moja su vječna inspiracija. Jaska je moj Clochmerle, moj Peyton, Twin Peaks, Yoknapatawpha (Faulkner). Naravno, i omiljene knjige, glazba, filmovi, slike, putovanja... Iznad svega ljudi koje sam upoznao i susreo... Mnogo sam naučio kao dječak boraveći svakodnevno u već spomenutoj Zipinoj brijačnici, mojoj životnoj školi, gdje sam upoznao ljude svih mogućih profila. A svaki je čovjek "otok s blagom", iako ponekad treba dublje kopati da pronađeš to blago.

Nemali broj Vaših djela inspiriran je i lokalnom sredinom - Jastrebarskim, što ste sve o Jaski željeli ispričati, na koji Vas je način inspirirala?

Ne mogu ja pisati o norveškim fjordovima ili islandskim gejzirima. Isto tako, nikada ne pišem o nekom određenom događaju ili nekoj određenoj osobi iz moje okoline. Taj događaj ili ta osoba mogu biti samo inspiracija za neki događaj ili neku osobu iz fikcije, iz mašte. Kao što je to lijepo rekao moj učitelj, veliki redatelj John Ford: "Nisam snimao filmove o Divljem Zapadu kakav je bio, nego o onom kakav je mogao biti." Tako i ja pišem o "Jaski" ili "Jaskancima" ne kakvi su bili ili kakvi jesu, nego kakvi su možda mogli biti. To je ta razlika između stvarnosti i fikcije, života i umjetnosti.

Ovdje ste započeli svoje djelovanje, utjecali na brojna kulturna i društvena zbivanja, osnovali kazalište, kako ste zadovoljni s kulturnim razvojem grada svih ovih godina? Zna li Jaska iskoristiti kulturni potencijal koji ima?

Zaljubljen sam u ovaj grad, kojem sam poklonio i svoje djetinjstvo i mladost i zrelost. Kad nekog ili nešto volite, onda ste spremni zažmiriti i na neke mane. Mnogo toga lijepog dogodilo se proteklih desetljeća u našoj Jaski pa tako i u njezinoj kulturi, kojoj sam zajedno s mnogim svojim suradnicima darovao brojne dane i godine. Smatram stoga da imam pravo kazati da današnjoj Jaski nedostaje promišljene kulturne politike i strategije, a potencijali su ogromni. Neprestano guramo u prvi plan "vinske ceste" i "pijanke pod čergom", a ja već godinama uzaludno trubim da bi ih trebalo upotpuniti kulturnim sadržajima jer nema naselja u našem gradu i kraju, u kojem nema neke vrijedne sakralne građevine ili u kojem se nije rodio neki velikan iz naše povijesti, kulturne ili crkvene. Dakle, kultura, turizam, sport i ugostiteljstvo ruku pod ruku... Naš prethodni gradonačelnik, kojeg dobro znam takoreći od njegovog rođenja, imao je mnogo sluha za ove i za druge moje ideje (nije bilo tjedna da se nismo čuli i nešto pokrenuli, na primjer informacijske ploče pred svim crkvama i kapelama), ali "plesao" je nažalost samo četiri godine. Otada jedva da sam ga i vidio. U Zelini otvaraju kino dvoranu i prikazuju filmove sve u šesnaest, mi kina više nemamo...

U svojim ste djelima na komičan način kritizirali stvarnost, doticali se društvenih problema, koliko je važno na njih ukazivati na takav način? Na koje probleme u Jastrebarskom biste rado ukazali?

Iako svi dobro znaju da sam oduvijek i zauvijek "mačekovac" od glave do pete, nikada nisam bio član nijedne stranke ni partije, a imao sam i imam prijatelje svih mogućih uvjerenja, nacija, vjera i zanimanja, sa svih strana svijeta. Zato ni sada neću dijeliti nikakve političke lekcije, ali ću odati priznanje onima koji se bave politikom. Najlakše je prigovarati, ali netko treba preuzeti odgovornost i nešto činiti za svoju zemlju i svoj grad. Ipak, u svim svojim kazališnim djelima, a naročito u ovim posljednjim, progovoram o gorućim društvenim problemima, pa i onim jaskanskim. Oni koji su gledali moj posljednji komad, "Dobri čovjek Bažulek" u Zagrebu ili Karlovcu, dobro znaju o čemu govorim.

Ipak, unatoč problemima, Vaš prijatelj i suradnik Boris Senker kaže da u svakom Vašem djelu pobjeđuje dobro, dijelite li taj optimizam i u stvarnom životu?

Živimo u svojevrsnoj "Dolini suza". Moj najdraži pisac, poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz, napisao je kako je "umjetnost dužna krijepiti, a ne potkopavati život, oplemenjivati ga, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, ne zlu." Te sam se maksime uz pomoć Duha Svetoga nastojao kao pisac i redatelj držati svih ovih godina. Uvijek sam tražio "sunčanu stranu ulice" i najzadovoljniji sam kad za vrijeme mojih predstava odjekuje smijeh te kad nakon predstave vidim sretna i ozarena lica. Stoga sam ponosan što sam cijeli svoj život bio i ostao komediograf.



Kroz svoje djelovanje učinili ste puno i za jaskanski sport, na što ste u tom razdoblju najviše ponosni?

Bio sam nekada davno, početkom sedamdesetih godina, tajnik ne samo Nogometnog kluba Jaska, nego i rukometnog, stolnoteniskog i šahovskog kluba. Svi su mi jaskanski sportski klubovi dragi i veliki sam poklonik amaterskog sporta. Ipak, moj najdraži sportski klub na svijetu je NK Jaska, mlad 93 godine, koji je uz jaskansko kazalište moj drugi dom, moja obitelj. Tamo sam nekada kao "scout" doveo na stotine igrača, djelovao u njemu kao dužnosnik, novinar, kroničar, voditelj pionira i juniora. U jednom trenutku, prije nekoliko godina, taj se moj voljeni klub opasano zaljuljao i bio na rubu gašenja. Sada, hvala Bogu, plovi punim jedrima, s desetak momčadi svih uzrasta i s više od 200 registriranih igrača, sa sjajnim trenerima i složnom, agilnom upravom. Na to sam najviše ponosan.

Sport, odnosno nogomet, tema je nekih Vaših djela. Kažete da se u nogometu ogledaju gotovo svi najvažniji problemi današnjeg društva. Kako? 

Sport i nogomet su ogledalo i škola života. U nogometnom ili bilo kojem sportskom klubu učite se zajedništvu, prijateljstvu, ljubavi prema gradu u kojem živite, ali i poštivanju suparnika. Upoznajete susjedna, ali i daleka naselja i njihove običaje i znamenitosti. Tamo ćete naučiti kako se slave pobjede, ali i kako se podnose porazi i kako se poštuju odluke suca, makar bile i pogrešne. Nažalost, nogomet i sport su posljednjih godina izloženi lošem utjecaju novca, kapitala, korupcije, podzemlja i kojekakvih mutikaša na svim razinama pa se i sportske rubrike pretvaraju sve više u crne kronike. Zato još jedino volim amaterski sport.

Osnovali ste Gradsko kazalište, međutim, nakon dugo godina otišli ste drugim putem. Kako sada gledate na taj prekid suradnje i na sadašnji rad Gradskog kazališta?

Na poziv i poticaj mojeg prijatelja Stjepana Preprotića, legendarnog jaskanskog vatrogasca, osnovali smo 1968. Dramsku družinu "Tomaš Mikloušić", nazvanu po starom hrvatskom piscu i prosvjetitelju, rođenom Jaskancu. Ta je družina najprije djelovala u sklopu DVD-a Jastrebarsko, potom u Akademskom klubu Jastrebarsko i KUD-u Jastrebarsko. Godine 1978. osnovao sam u jaskanskoj Osnovnoj školi dječju Dramsku družinu "Ivana Brlić-Mažuranić" i otada su te dvije grupe djelovale kao spojena posuda jer sam ja režirao sve predstave, pisao i adaptirao tekstove za obje grupe. Daroviti mladi glumci prelazili su iz mlađe grupe u stariju i to je tako funkcioniralo godinama. Onda smo moji najbliži suradnici i ja 1990. te dvije grupe nazvali Amatersko kazalište Jastrebarsko, a nešto kasnije i Gradsko kazalište Jastrebarsko. To je tako trajalo sve do 2013. i u tom razdoblju kroz kazalište je prošlo više od 2000 ljudi, odigrano više od 60 premijera i oko 1000 predstava, njih 98 posto u mojoj režiji, prema mojim tekstovima i adaptacijama, s brojnim nagradama i gostovanjima, od Berna i Beča do Bugojna, Hvara i Kotora.

Nerado govorim o tome, ovo je prvi i vjerojatno posljednji put. Godine 2012. doživio sam teške obiteljske tragedije i na neko vrijeme sam morao usmjeriti svoju pažnju prema drugim stvarima i teškim životnim problemima. Kad sam se nakon nekog vremena opet okrenuo prema kazališnoj zgradi od 45 katova koju sam osmislio i gradio svih tih silnih godina, naišao sam na zaključana vrata, a s vrha nebodera prezirno mi ja mahala grupica ljudi koje sam godinama učio ne samo kazalištu i glumi nego i životu, zajedništvu, međusobnom poštovanju. Prerija je široka, živimo u slobodnoj zemlji. Svatko može pokrenuti i osnovati nešto svoje, zašto otimati tuđe i kititi se tuđim perjem? Što učiniti u tom trenutku? U vama se načas pojavljuje želja da krenute putem osvete i sukoba, kako s njima, tako i s moćnikom koji ih podupire, pokriva i financira. I onda shvatite da to ne biste bili više vi, da se to kosi s vašim načelima, moralom i cijelim životnim putem. Okrenete se na drugu stranu, a njih i njega pamtite samo po nasmijanim licima i dragim trenucima iz onih sretnih dana. Kako bi kazao moj omiljeni panonski šansonijer Zvonko Bogdan: "Neću više ići na tu stranu..." Ne mogu oni meni oduzeti toliko kazališta, koliko ja mogu napraviti još boljih, još ljepših i još starijih!



Nakon svega, vjerni ste ostali kazalištu, osnovali Kazalište Škrabe, kažu za Vas da ste "duša hrvatskog kazališta" - što Vam ono znači?

Nisam ja osnovao Kazalište Škrabe. Nakon spomenute otimačine okrenuo sam se potpuno pisanju novih kazališnih djela i u tom vremenu, posljednjih pet godina, nastali su komadi, objavljeni u knjizi "U Plavom podrumu", koje su kritičari proglasili vrhuncem mojeg opusa. No, kako je moja obitelj više od 40 godina na neki način bila žrtva mojih svakovečernjih izbivanja zbog neprestanih kazališnih proba, tako se i moja kći Klementina uz mene zarazila kazalištem, vrtom prepunim mirisnih ruža, ali i opasnog trnja, te krenula mojim putem. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju, a spontano se počela baviti i kazališnim radom s najmlađima. Tako je u posljednjih 5-6 godina postavila sedam vrlo uspjelih predstava prema mojim tekstovima, zahvaljujući potpori Zagrebačke županije i Ministarstva kulture te susretljivosti jaskanskog Centra za kulturu. Prema svojim inicijalima (KŠ), a po uzoru na mojeg dragog prijatelja, glasovitog dramatičara Miru Gavrana ("Teatar Gavran"), koji je vidio kako ona to radi i oduševljeno pohvalio njezin način, prozvala je taj svoj teatar "Kazalište Škrabe". Kad se primakla 50. obljetnica mojeg kazališnog djelovanja, uspjela me nagovoriti da se opet prihvatim režije i tako je nastala predstava "Oko jedne hiže", u kojoj su uz moja dva sjajna veterana, Želimira Hrkovića i Deana Skoka, briljirali upravo mladi glumci, stasali u Klementininim predstavama. Ti su mi mladići udijelili najveći mogući kompliment prozvavši me "naš Alex Ferguson". Pravi hepiend, zar ne?

Na predstavljanju knjige "U Plavom podrumu" čestitali su Vam brojni prijatelji i suradnici. Istaknite neke od suradnji na koje ste najviše ponosni u svom 50-godišnjem radu. Slobodno se osvrnete na suradnju s nedavno preminulim g. Georgijem Parom.

Jaska je moj grad i moja velika ljubav. Međutim, ja nikada ne bih bio cijenjen u mojem zavičaju ("nemo propheta in patria") da nisam uspio u Zagrebu. Znao sam u šali često nazvati Jasku gradom s najvećim predgrađem na svijetu, milijunskim Zagrebom. Rekao sam to na predstavljanju, a sada ponavljam: Svoje najsretnije životne i kazališne trenutke, najsjajnije premijere i najveća priznanja stekao sam baš u tom predgrađu, u mojem Zagrebu. Tamo sam stekao mnoge prijatelje i vrhunske suradnike (redatelje, glumce, glazbenike, pisce, novinare, sportaše), od kojih su me mnogi sada počastili svojim dolaskom u jaskanski "Plavi podrum". Nekih mojih najznačajnijih suradnika više nema među nama, odnedavno i dvojice proslavljenih redatelja, s kojima sam ostvario niz velikih predstava, Vlade Štefančića, "oca hrvatskog mjuzikla" i Georgija Para, po mnogima našeg najvećeg redatelja svih vremena. Žorž Paro režirao je šest mojih predstava, od toga četiri u posljednje tri godine. Većeg komplimenta dramatičar ne može dobiti.



Uskoro će Vam biti uručena nagrada Zagrebačke županije za životno djelo, što Vam ona znači?

Znači mi puno... Zalagao sam se svih minulih godina da institucije u kojima djelujem, prije svega jaskansko kazalište, NK Jaska, a posljednjih osam godina i jaskanski Ogranak Matice hrvatske, budu poput rascvjetane livade na Japetiću, na kojoj jedan pored drugog cvatu cvjetovi različitih boja i mirisa, da budu "Plavi podrum", ispred kojeg oni koji ulaze ostavljaju koplja, oklope i kacige, da budu "olimpijsko selo", u kojem vlada tolerancija, solidarnost, vjera, nada i LJUBAV. Smatram da je ova nagrada priznanje za ta moja nastojanja i za želju da i naša Zagrebačka županija bude poput spomenute livade, "Plavog podruma" i olimpijskog sela. Ovo je prilika da zahvalim predlagateljima, prijateljima iz Općine Krašić, županijskom Povjerenstvu i predsjedniku županijske Skupštine, Damiru Mikuljanu, gospodinu s kojim nikad nisam popio ni kavu, a koji s tolikim poštovanjem i dubokim poznavanjem na svakom koraku svjedoči o mojem životu i djelu.

Nakon 50 godina i brojnih djela koja ste napisali, predstava koje ste režirali, može li publika očekivati još nešto od Nine Škrabea? Radite li na nečem novom? Kakvi su planovi?

Kaže se da čovjek snuje a Bog određuje. Dok bude kazališta, redatelja i glumaca, koji žele raditi moje komade, tu sam. Dok pišem, dotle dišem. Evo, dvije ekskluzivne vijesti... Krajem lipnja Ansambl Kolbe izvest će u dvorani na Svetom Duhu premijeru mjuzikla "Svetac svega svijeta" (o životu i djelu svetog Antuna Padovanskog), s mojim libretom i glazbom Branka Barduna. A, prije nekoliko dana dogovorio sam sa Zlatkom Vitezom pisanje novog komada za ljeto na Opatovini, 2019. Nema za pisca ljepšeg i dražeg trenutka nego kad za toplih ljetnih večeri promatra kako se mase ljudi slijevaju prema Opatovini i potom u tami gledališta uživa u smijehu razdraganih gledatelja. Gore, na Opatovini, osjetiš najbolje koliko vrijediš... Ili jesi ili nisi... I tako opet i opet... Život je lijep, zar ne, prijatelji, veli na kraju predstave moj prijatelj, doktor Dolittle.