Proslavili 25 godina od male mature

Generacija prvašića iz 1984. godine iz Osnovne škole Klinča Sela, proslavila je nedavno 25 godina od završetka osnovnoškolskog obrazovanja – male mature. Svoju su proslavu ovjekovječili fotografijama, a njihov izvještaj o doživljenom prenosimo u cijelosti.

Neću ovu priču započeti rečenicom kojom često kritiziramo mlade naraštaje govoreći kako su nekadašnje generacije više cijenile školu, svoje učitelje, pa i roditelje... svaka generacija se tek treba dokazati.

Moja je pak i nakon dvadeset i pet godina po završetku 8.razreda osjetila potrebu da imamo jedni drugima itekako što reći, a posebice zahvaliti dragoj nam učiteljici koja je naše nespretne ruke učila pisanju prvih slova.

Okupili smo se tako u lipnju ove godine kao zreli i formirani ljudi, obiteljski i profesionalno ostvareni da bi se nakon prvih pet formalnih minuta probijanja leda ponovno vratili u one bezbrižne godine; sjećanjima, anegdotama, davno zaboravljenim sitnicama, nadimcima, prvim simpatijama..

Bila je to večer prepuna emocija provedena u ugodnom i opuštenom druženju prisjećanja bezbrižnih dana i listanju starih fotografija.

S posebnim veseljem smo ugostili i našu tadašnju učiteljicu koja nam je ujedno bila i razrednica od 1. – 4. razreda.

Gospođa Ružica Martinković rođena je u Pisarovini 1935. godine, te je svoj radni vijek posvetila učiteljskoj profesiji mijenjajući često i mjesto prebivanja kako je zahtijevala njezina prosvjetarska struka. Najveći dio radnog vijeka provela je radeći u Osnovnoj školi u Klinča Selima nedaleko Jastrebarskog gdje i danas živi. Iako u mirovini, iznenadila nas je svojom energijom i vedrim duhom te količinom činjenica koje je zapamtila o svakom od nas iako smo iz njezinih klupa izašli prije tridesetak godina.

Uz cvijeće i fotografiju, kao osoban znak pažnje poklonili smo joj tu večer i jednu spontano nastalu priču:

Prve visibabe i jedna stara vaza

Izvirile su nesigurno, tek malčice iznad suhog lišća, sakrivajući se u sigurnomu zaklonu grmlja od oštrih naleta sjevernog vjetra. Ipak sam, unatoč blijedom suncu i žestokom vjetru poželjela udahnuti njihov zelenkasti miris. Povela sam i dijete. Čak i današnjoj modernoj djeci, ako im se pristupi na ispravan način i sasvim obične stvari mogu biti zanimljive. I tako smo se zapričali. Zapravo, ja sam pričala... Prve visibabe ponijele su me u neka prošla vremena kada je u učionici na stolu moje prve učiteljice stajala jedna sasvim neugledna vaza

Ustvari to i nije bila prava vaza, bila je to staklenka od zimnice koju su neke sada već odrasle generacije temperama veselo obojile i pretvorile ju eto, samo tako u vazu. Kako god, stajala je ponosno na učiteljičinom stolu. Već krajem veljače našle bi se u njoj grančice s tek propupalim macama i žutom lijeskom. Naravno, bilo je ozbiljno pitanje prestiža i časti koja će djevojčica iz razreda staviti u njih prve visibabe. Zaratila sam nekoliko puta vrlo ozbiljno i s mamom i bakom, jer trebalo je preko blata i ostatka snijega dobrano potegnuti do udaljenog potoka, obično u to vrijeme opasno nabujalog od proljetnih voda. No,njegove obale su garantirale sigurnu berbu prvih sramežljivih, bijelih i visećih cvjetnih glavica.

I tako bi se vaza samo jednog dana u ožujku zabijelila. Prvi stručak bio je tanan i na vrlo kratkim peteljkama. Sljedeći već puno bujniji, debljih cvjetova i na elegantnim, dužim stapkama. Nije više bilo dvojbe, stiglo je proljeće, a nismo to čak trebali pročitati iz knjige.

U to doba i vrijeme je još bilo postojano, pa kada bi proljeće jednom zamirisalo više se nije dalo smesti. Uvenule cvjetove visibaba zamijenili bi veseli ljubičasti šafrani. Uz njih u vazi bi počele i ptice veselo pjevati na prozoru pored učiteljičinog stola. Uslijedili bi uskoro i plavi zumbuli. Proljeće se razmahalo. Uz njihov opojan miris pisali smo na satu hrvatskog jezika sastavke na temu proljeća, a na likovnom pokušavali bojom i oblikom prikazati njegove vjesnike. Kada bi u vazu stigle prve šumarice, odbacivali smo zimske jakne i pulovere i s olakšanjem oblačili tek tanke suknje i nove proljetne cipele u kojima smo puno lakše na školskom dvorištu skakutale preko elastične gume. Zvale smo to gumi-gumi. Oni u laganijim tenisicama naganjali su loptu na školskom igralištu.

Kroz staru i otrcanu vazu prolazila su godišnja doba najveselijeg djetinjstva. Ne treba posebno spomenuti kako bi 8. ožujka u njoj nakratko zablistao buket onog pravog cvijeća, kupljenog u cvjećarni i umotanog u celofan. Obično bi to bili gerberi, ali njih bi učiteljica ipak ponijela kući.

Vaza i njezin sadržaj bili su naše razredno vlasništvo i veselje, naša dužnost koju nitko nije smatrao obavezom. Rekla bih, učili smo se životu na ispravan način. Bile su to generacije koje su zaista vjerovale kako je škola njihov drugi dom.

Marija Galović, prof.