IN MEMORIAM Stjepan Preprotić (20. VI. 1943. – 19. XII. 2020.)

Jaskanac za sva vremena

U Jaski i jaskanskom kraju bolno je odjeknula vijest o smrti Stjepana Preprotića Pepeka, istinske legende ovog našeg malog velikog grada, kojeg je toliko volio i zadužio svojim impresivnim životnim djelom. Široj javnosti prije svega je poznat kao dugogodišnji zaštitni znak Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko, čiji je predsjednik bio od 1982. do 2017.

Rođen je 20. lipnja 1943. u Jastrebarskom, a u rodnom gradu završio je i osnovnu školu. Srednju ekonomsku školu završio je u Karlovcu, a zvanje ekonomista stekao na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Bio je aktivan planinar i dužnosnik Akademskog kluba Jastrebarsko, zaljubljenik u zemlju i konje, organizator jahačkih natjecanja na jaskanskom Sajmištu i u Mladini te dvostruki prvak Jaske u jahanju (Sajmište, 1967, 1968). Na njegov poticaj osnovana je 1968. Dramska družina "Tomaš Mikloušić", u kojoj je kao glumac ostvario niz zapaženih uloga, naročito u predstavama "Ljubica", "Lažac" i "Gospodsko dijete".

Dijete Gornje Jaske i Zdihovačke ulice, umirovljeni viši kontrolor u jastrebarskoj FINI, više od 60 godina uspješno je djelovao u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Jastrebarsko (tajnik od 1966. do 1969. i od 1972. do 1982, predsjednik od 1982, počasni predsjednik od 2017). Pod njegovim umješnim vodstvom jaskanski vatrogasci ostvarili su mnoga izvanredna dostignuća i postali ugledno i respektabilno društvo. Sjajan i požrtvovan organizator, agilan i poduzetan dužnosnik, istinski domoljub i lokalpatriot, nadasve zaljubljen u svoju Jasku, postao je za života pravom legendom. Nagrađen je 2011. Plaketom Grada Jastrebarskog.

Autoru ovih redaka izuzetno je teško pisati o Pepeku nakon njegovog odlaska u vječnost jer se radi o jednom od njegovih najvjernijih prijatelja i najdražih suradnika. Uz tog dobrog i čestitog čovjeka veže me niz dragih uspomena na nezaboravne dane mladenačkih podviga, nada, sanja i ludosti. Uzimam album Pepekovog života i nasumce prevrćem stranice.

Mali Štefek u društvu tate Mirka, mame Ljubice i starije braće Ivana, Marijanke, Dragutina i Mladena. U lovu na žabe, na kupalištu kod Bence i Vađine. U jaskanskoj osnovnoj školi, karlovačkoj srednjoj ekonomskoj, na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. S planinarskim ruksakom na Triglavu i Velebitu, na japetićkim livadama ("Heloploplop!"). Bljedilo lica i nevjerica nakon lažne optužbe i istrage zbog tobožnje proturežimske urote, 1964. Na leđima konja Franceka kao prvi, dvostruki šampion Jaske u jahanju (Sajmište, 1967, 1968). Na dočeku Novog ljeta u Erdödyjevom dvorcu, domu našeg Akademskog kluba, pokretača brojnih akcija i djelovanja mnogih društava i klubova.

"Razmišljamo o osnivanju dramske grupe u okviru vatrogasnog društva. Glumaca još nemamo, glumica još manje, ali režisera već imamo", veli meni Pepek na izmaku ljeta, s početkom romona prvih jesenjih kišica, 1968. "Baš zgodno! A tko je taj?", pitam ja. "Nino Škrabe", veli on. A kako se Pepeku nikada ništa ne može odbiti, tako je njegovom zaslugom počelo i krenulo zidanje piramide ("ni vatra paklena neće je razoriti") zvane jaskansko kazalište, rudarski rad koji traje već 52 godine. Na prvoj povijesnoj premijeri u "Sveučilištu" baš Pepek u ulozi doktora Đure Radića ("Ljubica") izgovara prve riječi: "Grom u babe!" Redaju se predstave i gostovanja s Pepekom u glavnim ulogama, a Pepek u svojoj "strugi" s upregnutim Francekom prevozi u obližnja sela kulise i kostime.

Zajednički izleti pod zlatom sunca, srebrom mjesečine, korijandolima od snijega... Pepek poljoprivrednik, vinogradar, kosac i ratar, kočijaš i konjušar... Strast prema konjima: Francek I, Francek II, Vranka... Šampionske utrke na Sajmištu, u Mladini, vožnje fijakerom, Malunje, Reka... Veselje i beskrajna sreća na Pepekovom licu na svadbi s voljenom Šteficom u sad već pokojnom plešivičkom Vidikovcu, 1975...

Iznad svega i prije svega bio je vatrogasac. Sve je počelo velikim požarom u gornjoj Jaski kod Grivičića, 1961. Panika u noći, ljudi su napuštali tople postelje i bježali na ulicu. Jaska je bila na nogama, a vatrogasaca nigdje. Nije bilo ni ljudi ni opreme. Samo simbolika... Pepo obilazi najbliže prijatelje i susjede: "Dečki, to nemre tak biti... Idemo u vatrogasce!" Idemo! Pepek prvi, za njim braća Došen, Branko Ogorevc, Braco Karas, a zatim sve više mladih i sposobnih ljudi... Preporod... Izvrsna muška, ženska i pionirska odjeljenja, nova oprema, brze intervencije na području cijele općine... Pepo redom član, tajnik, časnik, predsjednik... Njegov je nadimak postao sinonim i simbol jaskanskog vatrogastva. On sa svojim najbližim suradnicima gradi novo spremište, skuplja priloge i mošt, priprema velike jubileje, postavlja stolove za zabave, piše i čita govore, prima goste i uzvanike, organizira parade i vježbe, proslave Martinja i sprovode vjernih članova. Prisutan je svuda, za svakog nalazi riječ dobrodošlice i ohrabrenja. Bilo je dana tugovanja, radovanja i ludovanja, bolnih uzdisaja i šutnje glasnije od buke, da bi najednom drmnula šaka o stol, a čaše bi odskočile do stropa. I nikada nije bilo "to ne može" nego "'ba ga vrag, bumo to naredili". I uvijek smo to "naredili".

Posljednje tri godine rijetko smo se viđali. Kad sam ga ipak povremeno vidio, svaki put mi je izgledao sve više krhak i pognut, on naš div, naš stup i naša pećina. I kao da se na neki način odlučio povući iz javnosti. Otkrio je čari računala i Interneta i često mi slao duga, topla i sjetna pisma o prošlim danima, posebno sretan zbog činjenice da me 1997. sa svojim najbližim suradnikom Bracom Karasom uspio nagovoriti da napišem monografiju jaskanskog DVD-a, koju je on ponosno nazivao "jaskanskim katekizmom". Uvijek je iznova slao pohvale, čestitke i podršku radu našeg Ogranka Matice hrvatske i Kazališta Škrabe. Iz njegovih redaka ponekad je izbijala i neizmjerna tuga i razočarenje zbog nekih nepravdi pa i poniženja kojima je bio izložen na kraju svoje impozantne vatrogasne karijere i hvalevrijednih rezultata. Međutim, u njegovim tužaljkama nikad nisam osjetio nimalo mržnje ni želje za nekom osvetom. Nekoliko dana prije Božića u poštanskom sandučiću pronalazio bih redovito, kao i svi njegovi bliski suradnici i prijatelji, njegov specijalni poklon-kalendar, ispunjen domoljubnim i vatrogasnim simbolima i slikama. Pepek nikada nije zaboravljao vjerne prijatelje.

Supruga Štefanija, kćerke Katarina i Ljubica, zetovi Saša Kolarić i Luka Tomac, unučad Lucija, Bruno, Juraj i Barbara, to je bila i ostala Pepekova tvrđava, oaza sazdana od neprobojne obiteljske topline, koja mu je omogućavala da se posveti svojem nesebičnom i požrtvovnom radu u vatrogasnom društvu, da do posljednjeg svojeg daha bude zadovoljan i sretan.

Stjepan Preprotić nije bio samo naš Pepek, dragi susjed, prijatelj, znanac, vatrogasac, službenik, glumac, otac obitelji... On je bio i ostao oličenje i utjelovljenje Jaskanca za sva vremena, Jaskanca oduvijek i zauvijek... Jedan od posljednjih Mohikanaca... Mijenjale su se zastave, vojske, režimi i čelnici, ali on je ostao isti, dobrohotan i dobroćudan, ali s bodljama naježenim poput "ježurke". Planinari, glumi, popeva, jaše, službuje i vatru gasi, sa sijenom, šumom, konjima, trsjem i ljubavlju u srcu. Ljubavlju prema supruzi, djeci, unucima, roditeljima, braći i sestrama, rodbini, Jaski, zavičaju, domovini, prijateljima pa i neprijateljima.

Sretan ti put, dragi moj vjerni prijatelju! Pozdravi sve naše mile i drage, tamo gore! Ima ih ondje već cijela četa, i vatrogasaca i glumaca. Sveti Florijan pripremio je za tebe sasvim sigurno posebne počasti i posebna zaduženja u svojim nebeskim vatrogasnim postrojbama. Pa kada jednom poželiš i u onim modrobijelim poljanama (boje NK Jaske, naravno!) osnovati neko malo i skromno amatersko kazalište, ako ti zatreba redatelj i kućni pisac, znaš na koga možeš uvijek računati.

Nino Škrabe

Kazalište Škrabe
Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarsko