Intervju s Marijom Bobinski

Marija Bobinski, učenica drugog razreda jaskanske gimnazije nedavno je pobijedila na natjecanju novinara učenika koje u sklopu projekta “Igram, pišem, lajkam!” organizira Hrvatski školski športski savez. Kao jedna od osmero najboljih mlada je Jaskanka ušla u završnicu natjecanja koja se održala od 27. travnja do 2. svibnja u Poreču odakle se Marija vratila kao pobjednica. Čime se sve bavi najbolja školska novinarka i kako je na nju djelovalo ovo iskustvo doznali smo u razgovoru snjom.

Kada si se i kako počela baviti školskim novinarstvom?

Zapravo tek ove godine kada nam se pružila prilika da objavimo prve školske novine. Mentorica Ines Grubić skupila je ekipu, naučila nas osnove novinarstva, pisanja intervjua i članaka te podijelila zadatke. Iskreno, jedva sam čekala da se nešto pokrene jer smo i u osnovnoj pokušavali sa sličnim projektima.

Koja su tvoja dosadašnja novinarska iskustva?

Nemam puno iskustva, recimo da sam nova u ovome. Tek sam nedavno otkrila novinarstvo kao nešto u čemu uživam. Ovo zadnje iskustvo u Poreču zasad je najvažnije i najjače je djelovalo na mene.

Kako doživljavaš novinarstvo; kao hobi, obvezu, ambiciju ili nešto drugo?

Novinarstvo je zasad još uvijek hobi i nešto što volim raditi te nisam sigurna želim li da postane obveza. Kad pričam s ljudima, istražujem o njima i pišem, nije mi teško i zabavljam se. Upravo zbog toga u zadnje vrijeme sve više razmišljam o tome kao nečemu što bih mogla raditi.


(Foto: Srednja škola Jastrebarsko)

Kojim se sve aktivnostima uz novinarstvo baviš? Što ti je najdraže? U čemu se najviše vidiš?

Dok sam bila mlađa, igrala sam se redatelja i počela pisati priče i scenarije koje su onda moje barbike glumile. To je dosta razvilo moju želju za pisanjem, ali i kazalištem, što je još uvijek moja najveća ljubav. Sada pjevam u zboru mladih „Ruah“ i plešem u Jazz dance sekciji u sklopu udruge K.A.O.S. što također jako volim jer me povezuje s ljudima koji dijele istu strast prema plesu i pjevanju. Trenutno još otkrivam što me najviše „vuče“ i pokušavam razne stvari prije nego odlučim s čim ću se baviti. Stalno sebi govorim kako ima vremena, iako će četvrti razred stići i prije nego što mislim.

Kako si saznala za projekt "Igram, pišem, lajkam" i kako si se odlučila prijaviti?

Na njega su me prijavile mentorica Ines Grubić i profesorica Željka Kovačić. S obzirom da sam već tada bila dio novinarske ekipe, poslale su me da izvještavam s poluzavršnice badmintona koja je održana u Jastrebarskom. Kada sam prihvatila zadatak, nisam znala da se radi o natječaju i nisam ni slutila što će se sve nakon toga dogoditi.

Opiši nam malo samo natjecanje; koliko vas se prijavilo, koliko je trajalo, što ste sve pratili i kako si dogurala do finala?

Svaki je natjecatelj pratio poluzavršnicu u svom gradu i o njemu napisao članak koji se onda objavio na Facebook stranici Hrvatskog školskog športskog saveza. Bilo je nešto manje od 100 članaka, a autori osam članaka s najviše lajkova prošli su dalje te dobili priliku izvještavati sa Završnice državnog prvenstva. Zahvaljujući velikoj podršci svojih prijatelja i ljudi kojima se članak svidio, našla sam se u prvih osam. Pet je djevojaka poslano u Poreč, a tri u Vinkovce.

Što ti je bilo najljepše, najzabavnije, a sto najteže na natjecanju?

Najljepše je definitivno bilo upoznati te divne novinare s kojima sam vrijeme provodila u Poreču. Najviše će mi u sjećanju ostati njihova lica, smiješne izjave, interne šale, šetnje, večere i sve što sam s njima proživjela. Da nije bilo Tee, Ivane, Petre te prošlogodišnjih IPL-ovaca Sare i Marka, iskustvo ne bi bilo potpuno. Mentor Zlatko Karlo također je puno pomogao svojom neprestanom podrškom i savjetima koji su nas puno naučili. Najteže je bilo sve obaviti na vrijeme – rano ustajanje, šest sati natjecanja, povratak u hotel i pisanje i do četiri članka uz obradu fotografija. Bilo je dosta naporno i iscrpljujuće, ali si nismo dopuštali da budemo umorni i čak smo, kada smo imali priliku odmoriti se i spavati, ostajali budni zbog dobrog društva.


(Foto: Marija Bobinski)

Pratili ste, dakle, sportska događanja, je li sport tvoje najdraže područje novinarstva ili voliš neko drugo?

Nisam se još baš okušala u drugim područjima – za školske novine pišem o talentima naše škole, o nedavnim događanjima i zanimljivostima i sviđa mi se i takvo novinarstvo. Volim pratiti sport, a još više pisati o njemu, no ipak mislim da bih bila uspješnija i zadovoljnija u nečemu kao što je istraživačko novinarstvo ili rad na televiziji.

Kakva je bila konkurencija i s obzirom na mlade novinare iz cijele Hrvarske jesi li se nadala ulasku u 8 najboljih?

Natječaj je napravljen tako da se uglavnom svodi na lajkove i neku vrstu popularnosti na internetu, pa je moguće da je negdje promakao jako dobar tekst odličnog novinara koji jednostavno nije zamijećen. Naravno, određeno je povjerenstvo pregledalo tekstove i slike da se uvjere da znamo što radino, no možda će u budućnosti ipak sve bazirati samo na kvalitetu teksta. Srećom, dobri su novinari došli u Poreč i odlično odradili posao. Ipak, nisam se nadala ulasku u osam najboljih i bila sam presretna – još jednom veliko hvala svima koji su lajkali ili komentirali jer su mi ovo omogućili.

Kakvi su tvoji dojmovi sa same završnice, iz Poreča? Opiši nam malo kako je to izgledalo u finalu natjecanja?

Završnica je bila odlična, mnogo prilika da se upoznaju novi ljudi i steknu nova iskustva. Hotel je bio prepun uspješnih sportaša i sportašica koje je vodila želja za pobjedom i zlatnim trofejom, a opet se samo na terenu osjetio natjecateljski duh. Svi su bili veseli i spremni na nova prijateljstva i zabavu.

A finale našeg natječaja je bilo sve, samo ne „finale natječaja“.  Već nakon drugog dana našeg druženja nismo bili jedni drugima konkurencija i svi smo si međusobno pomagali te radili zajedno. Da, trudili smo se, ali ne kako bi nadmašili jedni druge, već kako bi prikazali pobjednike i sportaše u najboljem svjetlu. Jako smo brzo „kliknuli“ i postali dobri prijatelji pa nam je to postalo važnije od natjecanja.


(Foto: Marija Bobinski)

Što za tebe znači ova pobjeda?

Pobjeda mi puno znači, jer joj se stvarno nisam nadala, već je sam dolazak u Poreč i iskustvo koje sada imam dovoljna nagrada. Shvatili smo da smo svi bili zajedno u tome i da smo svi pobjednici – pisali smo puno dobrih članaka i mentor je bio jako zadovoljan sa svima.

Hoćeš li ostati u kontaktu s nekim od natjecatelja?

Definitivno! Otkad smo napustili hotel, nismo prestali pričati na Facebooku. Ekipa je bila genijalna i stvarno se nadam da ćemo se nastaviti družiti. Iako smo proveli samo tjedan dana zajedno, nedostajemo jedni drugima i već dogovaramo posjete, pa čak i zajednička ljetovanja.

Kakvi su tvoji novinarski planovi za budućnost?

S obzirom da sam tek drugi razred, odlučila sam istraživati mogućnosti i ne raditi konkretne planove. Nastavit ću pisati, dobila sam ponudu pisati za Hrvatski rukometni portal i poziv na nastavak suradnje sa HŠŠS-om, nastavljam s člancima za školske novine, a pružaju mi se i mnoge nove prilike za koje se još moram odlučiti. Sve u svemu, bit ću dijete dokle god mogu i uživat ću u životu, a usput raditi na sebi i, nadam se, doživjeti još mnogo ovakvih stvari iz kojih ću moći izvući najbolja sjećanja.