Iz velikog Nairobija u malu Jasku

Cecilia Wangari Kambić mlada je Kenijka koja je zbog ljubavi prema jednom Jaskancu odlučila napustiti rodnu Afriku i svoj novi život započeti ni više ni manje nego u Donjem Desincu. Tamo sa svojim suprugom živi več četiri mjeseca nastojeći se uklopiti u jednu posve drugačiju sredinu od one u kojoj je navikla živjeti. Vedra, nasmijana, i spremna na šalu u razgovoru nam je otkrila kako se snalazi i što misli o Jaski i svojim novim sugrađanima.

Sigurno ste bar jednom u životu pomislili kako bi bilo kad biste živjeli i radili “negdje vani”. Razmišljajući o tome, većini ljudi kroz glavu prolete gradovi poput Londona, Pariza, Berlina, New Yorka, atraktivnih svjetskih metropola koje jamče poslovni uspjeh, visok životni standard, ostvarenje snova. Ceciliji Wangari dogodio se posve jedan drugačiji scenarij. Iz glavnog grada Kenije Nairobia u kojem živi oko 3 milijuna ljudi, došla je živjeti u Hrvatsku i to baš u malu, ruralnu Jasku. Bila je to velika promjena za nju, kako kaže, ali nastoji se priviknuti, upoznati ljude, steći nove prijatelje i svoje snove ostvariti upravo ovdje.



Ljubav ne poznaje granice

Svoga je supruga Ivana Kambića Cecilia upoznala preko društvene mreže, a nakon dugih razgovora i dopisivanja putem interneta odlučili su se i osobno upoznati. Nakon tri godine poznanstva svoju su vezu okrunili brakom što je značilo Cecilijino trajno preseljenje u Jasku.

- Razmatrali smo i to da živimo u Keniji, ali moj muž ima dvoje djece iz prvog braka, pa bi dolazak u Keniju značio previše za njega, previše bi se odrekao. On mora biti s djecom. A ja sam se samo morala odreći posla, a i toga da vidim obitelj svaki dan – objašnjava Cecilia koja sada ima i novu obitelj.

- Ljudi su me ovdje jako dobro prihvatili. Suprugova rodbina, svekrva Dragica, rođakinja Irena. Priredili su mi prekrasno vjenčanje na kojem sam se osjećala posebno, unatoč tome što moja obitelj iz Afrike nije bila prisutna – ispričala nam je Cecilia.

“Svi su bijeli”

Ovoj afričkoj Jaskanki dani su sada posve drugačiji. Još nije zaposlena pa vrijeme provodi pomažući svekrvi po kući ili upoznavajući jaskanski kraj. Promjena je mnogo i na njih se treba naviknuti. Najteže joj je, kaže, razgovarati.

- Morala sam se naviknuti na promjene. Probudim se ujutro i svi su bijeli. Naviknut si na pričanje na svom jeziku, ali odjednom moraš pokušati drugačiji jezik. Želiš reći mnogo toga, ali ne možeš jer te ne razumiju. Najviše mi nedostaje govoriti engleski. Ovdje je teško naći nekog tko zna tečno govoriti engleski, pa da mogu pričati što hoću i kad hoću – govori Cecilia.


(Cecilia na kavi s prijateljicom Irenom)

Iako joj je s jezikom teško, nekoliko hrvatskih riječi ipak je uspjela naučiti. Pamti ih tako da ih prema izgovoru povezuje se svahilijem ili engleskim.

- Kad kažu “kiša pada”, na svahiliju “pada” znači “gore”. “Kuća” znači “nokat”, “ruka” znači “skočiti”, “kosa” znači “sreća”, “zima” znači “ugasiti” – uči nas Cecilia objašnjavajući kako pamti ove riječi pomoću asocijacija na njihovo značenje u jeziku kojeg zna.

- Znam sada dosta hrvatskih riječi, ali najvažnije je: “Idemo jesti!” - govori veselo.

Sviđa joj se hrvatska kuhinja, a najviše, kako kaže, voli palačinke. Osim hrane, oduševila ju je i priroda. Brežuljci, zelenilo i šume jaskanskog kraja ono su u što se zaljubila na prvi pogled. Također ističe kako je Jaska vrlo čist grad, ali ipak ovog ljeta joj je falilo malo više sunca. Kod Jaskanaca joj se sviđa što nisu materijalisti i novac im nije najbitniji u životu, ali je ostala šokirana ponašanjem nekih mladih ljudi.

- Vidim ovdje mlade ljude, s 10-15 godina, kasno na zabavama, na Danima vina, i mislim si, vi bi trebali spavati doma, to je noćna zabava. Ali ovdje je to normalno. Kad sam vidjela mlade djevojke da puše to mi je bilo šokantno. Mnogo mladih žena ovdje puši. U Keniji toga nema, ne možete naći tako mlade ljude u klubovima da piju i puše, razbijaju boce. Ponekad se ovdje zateknem da zurim u ljude. Vrlo smo različiti – ustanovila je mlada Afrikanka.

Više poštovanja prema starijima

Cecilija svakodnevno sve više upoznaje Jasku, običaje, jezik, kulturu, način života. Sve to uspoređuje s Kenijom ističući brojne kulturološke razlike.

- Ljudi u Keniji su konzervativni. Ne pitamo osobna pitanja, a ovdje je to normalno. Pitaju me stranci: Kako si upoznala muža? Koliko ostajete u Hrvatskoj? To mi nije normalno. Prijateljski jesmo, ali smo konzervativni.Tu je normalno ići u kafiće svaki dan, piti kavu, meni je to čudno – govori Cecilia.

Ističe kako je i odnos prema starijima u Keniji drugačiji, prema njenom mišljenju, s puno više poštovanja.

- Nikad ne proturječimo starijima. Ali ovdje, je drugačije. Djeca viču na roditelje i raspravljaju s njima. U Africi mama viče na tebe, ali ti ne vičeš na mamu. A tako je i u školama. Tu su učitelji blagi, a tamo, ako ne napraviš zadaću pošalje te kući da se vratiš kad ju napišeš. Strogi su i mora ih se slušati, pa je i veća je disciplina u školama. Djeca ne nose mobitele u školu jer što ako učitelj ima lošiji mobitel od tebe? To se ne smije dogoditi – objašnjava Cecilia.



“Imate li struju u Keniji?”

Iako govori kako su ljudi ovdje vrlo ljubazni i prijateljski raspoloženi prema njoj, a suprugova obitelj odlično ju je prihvatila, Cecilia kaže kako je naišla i na neka neobična pitanja.

- Ljudi me pitaju: Imate li u Keniji šopnig centar? Imate li ovakve kuće? Imate li stuju? Imamo li aute? A bolnice? Naravno da imamo! Pitaju jesam li rođena sa pletenicama u kosi? A netko me pitao da li po cesti hodamo s lavovima? - priča nam Cecilia koja ističe kako dosta ljudi ima krivu percepciju o tome kakav je doista život u Africi.

-  Ono što vam pokazuju na televiziji nije prava slika Afrike, to je samo jedan njezin dio. Jasno da ima problema, ali s druge strane mi smo kao i svaka druga zemlja. Postoje ljudi koji su više i manje privilegirani. Na televiziji nam o Hrvatskoj prikazuju samo centar Zagreba, more, lijepu obalu, a ne pokažu nam siromašne bakice koje prodaju busene cvijeća za 10 kuna na ulicama. To vrijedi i za Afriku, pokazuju samo gladnu djecu. Da, imamo takvih djelova zemlje, jače i manje siromašnih ljudi. Ali i u našu zemlju se ulaže. Imamo poznate tvrtke, hotele, velik smo narod i puno radimo. Imamo i lijepe škole u Africi, no za one koji imaju novaca – ispričala nam je Cecilia.

Upravo su škole ono što ju je u Hrvatskoj najviše oduševilo, posebice jaskanska osnovna škola koju je imala prilike posjetiti.

- Ovdje u školama imate sve, nije mi jasno kako djeca ne uče. Takva škola kod nas bi koštala10 do 15 tisuća eura godišnje. No tu je normalno imati takve škole besplatno. Pa se pitam, da sam ja imala sve te mogućnosti školovanja, koliko bi mi bilo lakše – kaže Cecilia.


(Cecilia je pomagala na obiteljskom štandu na Jaskanskim vinskim svečanostima)

Promijeniti način razmišljanja

Promatrajući Jaskance, odrasle, djecu, školarce, mlada je Kenijka u ova četiri mjeseca primjetila kako su dobri, perspektivni, ali im fali hrabrosti za velike poteze. U tome bi im i sama voljela pomoći pa je došla na ideju o pokretanju vlastitog biznisa kroz koji bi motivirala ljude da postignu željeni cilj.

- Mislim da ljudima ovdje treba promijeniti način razmišljanja. Ljudi su ovdje na pravom putu, ali ih treba malo potaknuti da budu spremniji napraviti dobar potez.  Mislim da, ako vam mama ili bliska osoba kaže da je nešto dobro učiniti to ne shvatite toliko ozbiljno kao kad vam to kaže neki stranac. Tek tada ćete razmisliti o tome. Zato je moja ideja da budem ta osoba koja će motivirati ljude – odlučno govori Cecilia.

Mlada Kenijka puna je vjere u sebe i svoje ideje te s velikim optimizmom gleda u budućnost. Svoje snove, kojih kako ističe, ima puno nastojat će ostvariti upravo ovdje, u predgrađu male Jaske kao jedna od 16 tisuća Jaskanaca.