Jaskanka dobila nagradu "Luka Ritz"

Mlada Jaskanka Barbara Rubinić, maturantica I gimnazije u Zagrebu, ovogodišnja je dobitnica nagrade "Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost".

Nagrada je to koja se svake godine dodjeljuje jednom zagrebačkom učeniku iz osnovne i srednje škole, a ovogodišnji dobitnici izabrani su jer su iznimno pridonijeli afirmaciji ljudskih prava, toleranciji, međusobnom poštovanju i suzbijanju nasilja među mladima. Uz posthumno nagrađenog Luku Mihalića, nagradom “Luka Ritz” nagrađena je i 18-godišnja Barbara Rubinić iz Jastrebarskog.

Na svečanoj dodjeli nagrada koja se održala u nedjelju, 16. studenog, u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, Barbari su nagradu uručili predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Darinko Kosor i zamjenica gradonačelnika Zagreba Sandra Švaljek.

Mladoj Jaskanki nagrada je pripala zbog njezinog nesebičnog zalaganja za pomoć drugima što se uvelike očituje njenim volonterskim radom.



- Nisam očekivala da ću dobiti ovu nagradu, bila sam prilično iznenađena kada sam je dobila. Nagrada mi je veliko priznanje za sav moj rad. Mogu reći da mi je jedan od poticaja, ali sasvim sigurno ne i jedini, da se nastavim baviti volontiranjem – rekla je Barbara.

Volontiranjem se bavi od 2013. godine, a već je dobitnica nagrade Najvolonter. Suvoditeljica je volonterskog kluba u svojoj gimnaziji te aktivno sudjeluje u raznim volonterskim akcijama. Kako je sve počelo otkriva vam sama u svojoj volonterskoj priči koju u nastavku teksta u cjelosti prenosimo.

Volonterska priča Barbare Rubinić

Svibanj. Tužni, kišni svibanj i velike, mračne zidine ljetnikovca Oršić. Dalekih 1700 i nekih šetale su perivojem uvažene dame, uglađena gospoda u skupoj odjeći. U velikoj,  svijetloj dvorani bogato barokno oslikanoj, održavani su plesovi i balovi pod maskama, a poznati pijanisti ispunjavali su tu prostoriju krasnim zvucima. U nekim prostorijama igrale su se karte, a duž dugog drvoreda potvrđivane su nove ljubavi i krišom dani poljupci.

A tada. Tog tmurnog i sivog dana svibnja, njegove zidine su bile oronule i tužne. Njegovim hodnicima šeću osobe u jednostavnim, bijelim kutama i voze djecu u kolicima. Ne malu djecu. Teško psihički i fizički bolesnu djecu. Tamo su se čuli odjeci plača i poneki vrisak, a bol se gotovo mogla namirisati. Zadržavajući suze u očima i jecaje u grlu, tiho sam prebirala po stihovima pjesme Erica Claptona "Tears in heaven". To izgubljeno, osamljeno mjesto činilo se kao nešto što ne pripada svijetu u kojem živim, a patnja nevine djece neprekidne suze. Suze u raju. Je li to onda uopće raj? Svako dijete tamo ima svoju priču. Kako je došlo i zašto, a najčešće su to napuštena djeca. To me najviše pogađalo. Ovako teško bolesna i još k tome i sama. Tog dana sam vozila jedno dijete koje nije pričalo i reagiralo na moja pitanja. Dječak kome i danas ne znam ime, ali me u jednom trenutku primio za ruku. I tada sam znala da više ne mogu napustiti ovo mjesto, da ću se nastaviti vraćati.

Danas je prošlo 564 dana od mog prvog posjeta Bolnici. A ona se iz temelja promijenila. Njeni zidovi su sada veseli i topli s kojih vise slike veselih i živih boja.  Volonteri u bijelim kutama heroji su za mene i djecu koji im poklanjaju dio sebe.  Hodnikom šeću djeca puna znatiželje i željna pažnje. Prostorije su ispunjene toplim dječjim smijehom. Dolazeći tamo redovito i često, promijenilo se i moje mišljenje o štićenicima Bolnice. To nisu djeca koja pate i koja su u neprestanoj boli. Oni su osobe kao ti i kao ja. Sa svojim vrlinama, manama i interesima. I moramo ih upoznati, dopustiti si da im se približimo i onda sve izgleda drugačije.

Karolina, djevojčica koja ima devet godina i obožava čokoladu i tjesteninu, me očarala jedan dan ovoga ljeta. Ležale smo na strunjači, umorne od vježbi s fizikalne terapije, i tražila me da joj dam pusu. Nakon što je ona svoju dobila i ja sam tražila svoju. Primila me za rame kako bi se mogla okrenuti na bok i poljubiti me u obraz, a onda se samo nasmijala i dobacila mi da sam teška. Dok Mihaela, djevojka sa 17 godina s kojom učim čitati i pisati, me jednom prilikom upitala bi li mogla sa mnom doma.

Tamo sam provela neke od najljepših trenutaka svog života. A najveći dobitak za svoj rad i razlog zbog kojeg  se nastavljam vraćati su djeca koja nemaju ništa, nemaju mobitele i računala, facebook  i skupu odjeću, mnogu od njih roditelji ne posjećuju, ali ona se smiju, sretna su.

I taj mi osmijeh znači sve.