"Malim koracima mijenjamo svijet"

Mlada Jaskanka Barbara Rubinić zbog svog nesebičnog zalaganja za pomoć drugima što se uvelike očituje njenim volonterskim radom, nagrađena je nagradom “Luka Ritz-nasilje nije hrabrost”. Nagrada, koja se od 2010. godine dodjeljuje po jednom učeniku zagrebačkih osnovnih i srednjih škola, za doprinos toleranciji i afirmaciji ljudskih prava, uručena joj je  u nedjelju, 16. studenog, u Zagrebu. Barbara je odlična učenica Prve zagrebačke gimnazije koja se već godinu i pol dana bavi volontiranjem. Što ju na to potaknulo i kako je sve počelo ispričala je za naš portal.



Kada si se počela baviti volontiranjem i što te na to potaknulo?

Bilo je to 11. svibnja 2013. godine. To je jedan od datuma koje ću dugo pamtiti.Uvijek sam željela pomagati drugima, a na akciju tog dana, ujedno i moj prvi volonterski angažman, posjet djeci u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri, potaknula me znatiželja, želja za pomaganjem i naravno psihologica, koordinatorica Kluba prof. Vlasta Lukačević koja me upitala bih li željela ići.

Gdje si sve dosad volontirala, u kojim ustanovama, na kojim područjima?

Najviše vremena sam provela u Bolnici u Gornjoj Bistri, čak 700 sati, a preko škole sam volontirala još u Pučkoj kuhinji Majke Tereze gdje poslužujemo hranu beskućnicima, spremamo za njima i pomažemo u pripremi. Bila sam u staračkom domu Drugi Dom Gaj gdje smo kao volonteri Prve gimnazije napravili Božićni koncert. Pomagala sam u organizaciji prilikom suradnje sa zakladom Ana Rukavina kada su u našoj školi upisivani donori. U školi smo pokrenuli akciju „Afričke narukvice prijateljstva“ koja pomaže sirotištu Mali dom u Keniji. Bila sam i u Centru za rehabilitaciju Sloboština, ali mi je žao što smo tamo proveli jako kratko vrijeme s djecom. Pomagala sam u prikupljanju novaca za Crveni križ i prikupljanju potrepština za poplavljena područja. Također sam u proteklih mjesec dana, zajedno s još nekim volonterima, napravila pet prezentacija o volontiranju u tri različite škole. Ovo i prošlo ljeto provela sam 9 dana u kampu talijanske volonterske udruge „Il giardino delle rose blu“ koji je bio smješten u dvorištu bolnice u Gornjoj Bistri.  Međutim tada nismo volontirali samo u bolnici, već smo posjećivali siromašne obitelji u Zagrebu i Hrvatskoj, odlazili u starački dom i vodili aktivnosti za djecu iz sela. Naravno družili smo se i sa štićenicima bolnice.

Gdje trenutno volontiraš?

Volontiram kontinuirano u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri već godinu i pol dana. U Bolnici sam svaki drugi tjedan, a preko ljeta sam bila tamo i češće. Sada sam i voditeljica volonterskog kluba svoje škole, pa sudjelujem u raznim akcijama i volontiram gotovo svaki tjedan.

Kako uspjevaš uskladiti vrijeme za volontiranje i za učenje?

Dobro sam organizirana pa se uspije sve uskladiti. Isto tako smatram da ako nešto dovoljno jako želite uvijek možete pronaći vrijeme za to.


(Barbara je i stipendistica Grada Jastrebarskog)

Opiši nam svoje prvo volontersko iskustvo.

Hodnicima ljetnikovca Oršić šetale su osobe u jednostavnim, bijelim kutama i vozile djecu u kolicima. Ne malu djecu. Teško psihički i fizički bolesnu djecu. Tamo su se čuli odjeci plača i poneki vrisak, a bol se gotovo mogla namirisati. Zadržavajući suze u očima i jecaje u grlu, tiho sam prebirala po stihovima pjesme Erica Claptona “Tears in heaven”. To izgubljeno, osamljeno mjesto činilo se kao nešto što ne pripada svijetu u kojem živim, a patnja nevine djece neprekidne suze. Suze u raju. Je li to onda uopće raj? Svako dijete tamo ima svoju priču. Kako je došlo i zašto, a najčešće su to napuštena djeca. To me najviše pogađalo. Ovako teško bolesna i još k tome i sama. Tog dana sam vozila jedno dijete koje nije pričalo i reagiralo na moja pitanja. Dječak kome ni danas ne znam ime, ali me u jednom trenutku primio za ruku. I tada sam znala da više ne mogu napustiti ovo mjesto, da ću se nastaviti vraćati.

Kažu da nesebičan volonterski rad ispunjava volontera, da daje jedan poseban osjećaj. Je li to istina? Kako se ti osječaš i koji je glavni razlog zbog kojeg nastavljaš volontirati?

Istina je da volonterski rad ispunjava. Mogu vam dati i dva primjera. Naravno iz Bolnice u Gornjoj Bistri jer sam jako povezana s tom djecom. Karolina, djevojčica koja ima devet godina i obožava čokoladu i tjesteninu, me očarala jedan dan ovoga ljeta. Ležale smo na strunjači, umorne od vježbi s fizikalne terapije, i tražila me da joj dam pusu. Nakon što je ona svoju dobila i ja sam tražila svoju. Primila me za rame kako bi se mogla okrenuti na bok i poljubiti me u obraz, a onda se samo nasmijala i dobacila mi da sam teška. Dok Mihaela, djevojka sa 17 godina s kojom učim čitati i pisati, me jednom prilikom upitala bi li mogla sa mnom doma. Tamo sam provela neke od najljepših trenutaka svog života. A najveći dobitak za svoj rad i razlog zbog kojeg  se nastavljam vraćati su djeca koja nemaju ništa, nemaju mobitele i računala, facebook  i skupu odjeću, mnogu od njih roditelji ne posjećuju, ali ona se smiju, sretna su. I taj mi osmijeh znači sve.

Što bi poručila mladima i ljudima općenito - zašto volontirati?

Volontiranje nije jednostrano. I ti ljudi nama poklanjaju nešto. Poklanjaju nam svoje poštovanje, a ujedno nam pomažu da budemo ono što je najvažnije  - da budemo ljudi.

Tko te prijavio za nagradu Luka Ritz? Jesi li je očekivala i što ti ona znači?

Za nagradu me prijavila moja škola. Nisam očekivala da ću dobiti ovu nagradu i bila sam prilično iznenađena kada sam je dobila. Ona mi je veliko priznanje za sav moj rad. Mogu reći da mi je jedan od poticaja, ali sasvim sigurno ne i jedini, da se nastavim baviti volontiranjem.

U opisu nagrade piše da si "predstavnica mladih koji su spremni mijenjati svijet i društvo nabolje" - što za tebe znači mijenjati svijet i što je to što jedan srednjoškolac može učiniti za bolje sutra?

Smatram da ovaj svijet nije savršen, daleko od toga. Neki puta nije ni lijep. Ali ako mi, koji imamo puno toga u životu i ne možemo se baš na mnogo toga požaliti, skinemo „ružičaste naočale“ u kojima život izgleda savršeno, vidjet ćemo da nije za sve tako i poželljet ćemo pomoći drugima. Jako je teško mijenjati svijet, ali zar nije dosta promijeniti samo jedan dan, jedan trenutak drugom čovjeku nabolje? I već time, čineći samo male korake, mijenjamo svijet.