Nema Uskrsa bez Vuzmenjaka
26.03.2016. / Nefertum IT
Bez kuhane šunke, mladog luka, domaće gibanice i drugih delicija kao i šarenih pisanica Uskrs je nezamisliv. Mnogi stanovnici jaskasnkog kraja taj najveći kršćanski blagdan ne mogu zamisliti niti bez Vuzmenjaka – tradicije koja se već dugi niz godina prenosi s koljena na koljeno. Što je sve potrebno za njegovu izradu i koliko im je Vuzmenjak važan ispričali su nam mještani Cvetkovića.
- Nema tog vremena po kojem ga ne složimo. Već nam je padala kiša, snijeg, ali uvijek smo ga složili. On mora biti. Ima nas starijih koji smo realniji pa nagovaramo mlade da bude malo manji, ali mladi neće niti čuti, da ovi drugi ne bi napravili većega – tako nam o Vuzmenjaku pričaju Cvetkovčanci, gospoda Ivan Bakšić i Ivica Batušić, koji su za svoga života taj uskršnji običaj propustili jedino za vrijeme služenja vojnog roka. Riječ je o pučkom običaju koji se diljem jaskanskog kraja održao od samih početaka dvadesetog stoljeća pa sve do danas, a neki izvori navode da je on postojao i mnogo godina ranije.
Sve treba dobro pripremiti
I dan-danas u Cvetkoviću je nezamislivo dočekati Uskrs bez slaganja Vuzmenjaka – drvene konstrukcije koja seže u visine i iznad 15 metara, a koja će se na uskršnje jutro zapaliti i gorjeti impresivnim plamenom stvarajući prizor od kojeg zastaje dah. Tad se u selu okupe i mladi i stari, žene i muškarci te se, diveći se snazi plamena, druže i čestitaju jedni drugima blagdan Isusova uskrsnuća. Tradicija je to koja se njeguje i mještane drži na okupu, objašnjavaju naši sugovornici, te upravo zbog tog zajedništva običaj izrade Vuzmenjaka do danas nije nestao. Stoga je razumljivo kad kažu da se nekoliko dana uoči Uskrsa sve podredi izradi Vuzmenjaka.
(Foto: Ivan Batušić)
- U to vrijeme se niš ne radi, na posel se ne ide, godišnji se uzima samo da se taj Vuzmenjak uradi – kaže gospodin Bakšić dodajući kako se najprije sve mora dobro isplanirati.
Priprema za izradu počinje i tjednima prije Uskrsa, samim pregovorima i nacrtima kako će novi Vuzmenjak izgledati. Nakon toga muškarci odlaze u šumu gdje prikupe drva, odnosno cjepanice od kojih će se on izgraditi, a na sam Veliki petak iz šume se dovoze četiri nosive grede koje će činiti “bazu”.
- To je dosta zahtjevan posao treba dovesti iz šume ta drva, a to je u komadu i do 18 metara. Onda se jame iskopaju, metar u dubinu, nakon čega ide dizanje greda, centriranje i slaže se vertikala. Cjepanice režemo na mjeru i slažemo u križ “cik-cak” – objašnjava gospodin Batušić.
(Foto: Ivan Batušić)
Čitavu Veliku subotu drva se slažu u vis, a kad se postigne željeni izgled i nenadmašna visina Vuzmenjak je gotov. Nekada su se u izradi koristile i stare gume, no ta tradicija prekinuta je prije petnaestak godina iz ekoloških razloga, jer osim što bi dim dopirao do susjednog sela, neugodan miris paljene gume proširio bi se čitavom Jaskom. Od te tradicije se stoga odustalo, no ne i od samog Vuzmenjaka čiji se način izrade kroz godine mijenjao.
(Foto: Ivan Batušić)
Natjecateljski duh
- Prije su ljudi, svaki u svom vrtu radili male Vuzmenjake, od trsa su rezali materijal i naslagali ga i to su bile male konstrukcije. U obliku kakvom ga danas slažemo nije ga bilo prije – kaže gospodin Batušić ističući kako je taj običaj s vremenom poprimio natjecateljski karakter.
Tako se u Cvetkoviću Vuzmenjak gradi na tri mesta u naselju. Grade ga tri skupine mještana - Dolenci, Sredenci i Gorenci, nadajući se da će upravo njihov ove godine biti najviši i gorijeti najmoćnijim plamenom.
Za Vuzmenjaka je važno da ga se ne zapali prije samog uskršnjeg jutra zato ga se mora čuvati, objašnjavaju gospoda Bakšić i Batušić. Stoga mještani uz njega izgrade i “kućicu za noćini boravak”, u kojoj čuvaju stražu od subote popodne do uskršnjeg jutra.
- Nekad je bio veći natjecatelski duh pa su se radile neke psine i pokušalo se omalovažavati drugu skupinu potpaljivanjem njihova Vuzmenjaka, ali danas je to u manjoj mjeri. Sada se okupljamo mi koji smo ga radili, naše žene nam donesu malo za popiti, za pojesti i onda se spreme kotolovina i kobase. Svaki iz kuće donese svoje vino. Naloži se logorska vatra i Vuzmenjak se čuva do jutra – priča nam Ivan Bakšić.
(Foto: Ivan Batušić)
Plamen koji impresionira
Druženje i zabava uz Vuzmenjak traje čitavu noć, a cijeli ugođaj upotpunjuje pjesma u koju se nerijetko uključe i tamburaši. A pred zoru, u pola 5 ujutro na sam Uskrs, vrijeme je da se Vuzmenjak i zapali. Cvetkovčancima se tada pridruže prijatelji iz okolnih mjesta ili čak drugih gradova koji dolaze vidjeti veličanstveni plamen visine oko 25 metara.
- Kada gori, to bude impresivno. Jutro je, tišina, mir i čuje se samo pucketanje vatre i gdje koji komentar o tome kako je lijepo – kaže gospodin Bakšić.
Mještani posjećuju jedni druge komentirajući Vuzmenjake, mjereći čiji je veći, čiji jače gori i čiji je više “eki” odnosno, skladniji, oku ugodniji. Kad Vuzmenjak izgori, svatko krene svojoj kući kako bi se malo odmorio prije odlaska na jutarnju misu. Uskršnji dan prođe im u odmoru u krugu obitelji, a se tek na Uskršnji ponedjeljak vraćaju k ostacima Vuzmenjaka ne bi li ih počistili. Tada ponovo slijedi druženje i analiza kako je bilo.
(Foto: Ivan Batušić)
Najvažnije je zajedništvo
Sloga i zajedništvo koje proizlazi iz organizacije slaganja Vuzmenjaka održala je taj stari pučki običaj u jaskanskim naseljima do danas. Iako je sama izrada fizički zahtjevna, ni mladi ni stari od toga ne odustaju, naprotiv, osjećaj koji im daje dobro obavljen posao tjera ih da se svaki put iznova vrate toj tradiciji.
- Vuče nas tradicija, ime, zajedništvo, pripadnost jednoj grupi ljudi. Tu smo svi zajedno, pa je zafrkancija, druženje. Održavamo taj običaj, a imamo tu snagu da Vuzmenjak možemo napraviti na kvalitetan način, i da nam to nije teret. Ta moć koju pokažemo u toj slozi i preko te vatre, to je želja da ga radimo i dalje. To je taj osjećaj da smo zajedno napravili dobru stvar – kaže gospodin Bakšić.
Kad ih se pita, mještani ni sami ne znaju točno objasniti zašto baš na takav način obilježavaju Uskrs, ističući kako taj najveći kršćanski blagdan paljenjem Vuzmenjaka žele dodatno uveličati. Najvažnije im je ipak, kažu, da očuvaju tu tradiciju u koju se uključi cijelo mjesto koje na kraju krajeva po Vuzmenjaku postaje i prepoznatljivo.
- Nema tog vremena po kojem ga ne složimo. Već nam je padala kiša, snijeg, ali uvijek smo ga složili. On mora biti. Ima nas starijih koji smo realniji pa nagovaramo mlade da bude malo manji, ali mladi neće niti čuti, da ovi drugi ne bi napravili većega – tako nam o Vuzmenjaku pričaju Cvetkovčanci, gospoda Ivan Bakšić i Ivica Batušić, koji su za svoga života taj uskršnji običaj propustili jedino za vrijeme služenja vojnog roka. Riječ je o pučkom običaju koji se diljem jaskanskog kraja održao od samih početaka dvadesetog stoljeća pa sve do danas, a neki izvori navode da je on postojao i mnogo godina ranije.
Sve treba dobro pripremiti
I dan-danas u Cvetkoviću je nezamislivo dočekati Uskrs bez slaganja Vuzmenjaka – drvene konstrukcije koja seže u visine i iznad 15 metara, a koja će se na uskršnje jutro zapaliti i gorjeti impresivnim plamenom stvarajući prizor od kojeg zastaje dah. Tad se u selu okupe i mladi i stari, žene i muškarci te se, diveći se snazi plamena, druže i čestitaju jedni drugima blagdan Isusova uskrsnuća. Tradicija je to koja se njeguje i mještane drži na okupu, objašnjavaju naši sugovornici, te upravo zbog tog zajedništva običaj izrade Vuzmenjaka do danas nije nestao. Stoga je razumljivo kad kažu da se nekoliko dana uoči Uskrsa sve podredi izradi Vuzmenjaka.
(Foto: Ivan Batušić)
- U to vrijeme se niš ne radi, na posel se ne ide, godišnji se uzima samo da se taj Vuzmenjak uradi – kaže gospodin Bakšić dodajući kako se najprije sve mora dobro isplanirati.
Priprema za izradu počinje i tjednima prije Uskrsa, samim pregovorima i nacrtima kako će novi Vuzmenjak izgledati. Nakon toga muškarci odlaze u šumu gdje prikupe drva, odnosno cjepanice od kojih će se on izgraditi, a na sam Veliki petak iz šume se dovoze četiri nosive grede koje će činiti “bazu”.
- To je dosta zahtjevan posao treba dovesti iz šume ta drva, a to je u komadu i do 18 metara. Onda se jame iskopaju, metar u dubinu, nakon čega ide dizanje greda, centriranje i slaže se vertikala. Cjepanice režemo na mjeru i slažemo u križ “cik-cak” – objašnjava gospodin Batušić.
(Foto: Ivan Batušić)
Čitavu Veliku subotu drva se slažu u vis, a kad se postigne željeni izgled i nenadmašna visina Vuzmenjak je gotov. Nekada su se u izradi koristile i stare gume, no ta tradicija prekinuta je prije petnaestak godina iz ekoloških razloga, jer osim što bi dim dopirao do susjednog sela, neugodan miris paljene gume proširio bi se čitavom Jaskom. Od te tradicije se stoga odustalo, no ne i od samog Vuzmenjaka čiji se način izrade kroz godine mijenjao.
(Foto: Ivan Batušić)
Natjecateljski duh
- Prije su ljudi, svaki u svom vrtu radili male Vuzmenjake, od trsa su rezali materijal i naslagali ga i to su bile male konstrukcije. U obliku kakvom ga danas slažemo nije ga bilo prije – kaže gospodin Batušić ističući kako je taj običaj s vremenom poprimio natjecateljski karakter.
Tako se u Cvetkoviću Vuzmenjak gradi na tri mesta u naselju. Grade ga tri skupine mještana - Dolenci, Sredenci i Gorenci, nadajući se da će upravo njihov ove godine biti najviši i gorijeti najmoćnijim plamenom.
Za Vuzmenjaka je važno da ga se ne zapali prije samog uskršnjeg jutra zato ga se mora čuvati, objašnjavaju gospoda Bakšić i Batušić. Stoga mještani uz njega izgrade i “kućicu za noćini boravak”, u kojoj čuvaju stražu od subote popodne do uskršnjeg jutra.
- Nekad je bio veći natjecatelski duh pa su se radile neke psine i pokušalo se omalovažavati drugu skupinu potpaljivanjem njihova Vuzmenjaka, ali danas je to u manjoj mjeri. Sada se okupljamo mi koji smo ga radili, naše žene nam donesu malo za popiti, za pojesti i onda se spreme kotolovina i kobase. Svaki iz kuće donese svoje vino. Naloži se logorska vatra i Vuzmenjak se čuva do jutra – priča nam Ivan Bakšić.
(Foto: Ivan Batušić)
Plamen koji impresionira
Druženje i zabava uz Vuzmenjak traje čitavu noć, a cijeli ugođaj upotpunjuje pjesma u koju se nerijetko uključe i tamburaši. A pred zoru, u pola 5 ujutro na sam Uskrs, vrijeme je da se Vuzmenjak i zapali. Cvetkovčancima se tada pridruže prijatelji iz okolnih mjesta ili čak drugih gradova koji dolaze vidjeti veličanstveni plamen visine oko 25 metara.
- Kada gori, to bude impresivno. Jutro je, tišina, mir i čuje se samo pucketanje vatre i gdje koji komentar o tome kako je lijepo – kaže gospodin Bakšić.
Mještani posjećuju jedni druge komentirajući Vuzmenjake, mjereći čiji je veći, čiji jače gori i čiji je više “eki” odnosno, skladniji, oku ugodniji. Kad Vuzmenjak izgori, svatko krene svojoj kući kako bi se malo odmorio prije odlaska na jutarnju misu. Uskršnji dan prođe im u odmoru u krugu obitelji, a se tek na Uskršnji ponedjeljak vraćaju k ostacima Vuzmenjaka ne bi li ih počistili. Tada ponovo slijedi druženje i analiza kako je bilo.
(Foto: Ivan Batušić)
Najvažnije je zajedništvo
Sloga i zajedništvo koje proizlazi iz organizacije slaganja Vuzmenjaka održala je taj stari pučki običaj u jaskanskim naseljima do danas. Iako je sama izrada fizički zahtjevna, ni mladi ni stari od toga ne odustaju, naprotiv, osjećaj koji im daje dobro obavljen posao tjera ih da se svaki put iznova vrate toj tradiciji.
- Vuče nas tradicija, ime, zajedništvo, pripadnost jednoj grupi ljudi. Tu smo svi zajedno, pa je zafrkancija, druženje. Održavamo taj običaj, a imamo tu snagu da Vuzmenjak možemo napraviti na kvalitetan način, i da nam to nije teret. Ta moć koju pokažemo u toj slozi i preko te vatre, to je želja da ga radimo i dalje. To je taj osjećaj da smo zajedno napravili dobru stvar – kaže gospodin Bakšić.
Kad ih se pita, mještani ni sami ne znaju točno objasniti zašto baš na takav način obilježavaju Uskrs, ističući kako taj najveći kršćanski blagdan paljenjem Vuzmenjaka žele dodatno uveličati. Najvažnije im je ipak, kažu, da očuvaju tu tradiciju u koju se uključi cijelo mjesto koje na kraju krajeva po Vuzmenjaku postaje i prepoznatljivo.
Zadnje objavljeno
Gorjelo smeće u dvorištu kuće u Donjoj Kupčini, štetu spriječili vatrogasci, slijedi kriminalističko istraživanje
Prilika za dobro djelo: Odvaži se i daruj krv, od ponedjeljka akcija u Jaski
Postanite dio Kazališta Škrabe: Traže se nove glumice i glumci
Božićna čarolija u jaskanskoj župnoj crkvi zaokružena raskošnim programom "Hote o ljudi sim"
Nesreća na radu u skladištu u Donjoj Zdenčini
Upoznaj svoju zemlju: Besplatan obilazak Jastrebarskog uz stručno vodstvo
