Toplina doma i dragog djetinjstva lijek za dušu, inspiracija za djela

Samoborska učiteljica u mirovini Anđela Ivčić, velikom broju Samoboraca i svojih prijatelja poznatija pod nadimkom „Linica” nedavno je objavila svoj literarni prvijenac „Djetinjstvo, drago djetinjstvo” - zbirku pripovjedaka kroz koje je protkala sjećanja na svoj rodni dom, članove svoje obitelji, svoj Samobor, svoj voljeni Gornji kraj. Djelo je to koje one starije vraća u Samobor iz doba 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, a onim mlađima pruža pogled u igre i običaje njihovih baka i djedova. Anđelino „Djetinjstvo” posvećeno je tako svim generacijama.

Od svih tema u životu autorica je odabrala baš djetinjstvo jer upravo ju kroz cijeli život u lijepim, ali posebno u onim teškim trenucima „drži” njeno djetinjstvo.

-Kad mi je u životu bilo najteže vraćala sam se djetinjstvu. Ne samo fizički na svoj vrt, na šumarke Gornjeg kraja, na obitelj nego sam se oslanjala na sjećanja, na najljepše dane ranog djetinjstva. Jer u njemu nije bilo ničeg ružnog, samo toplina jer su nas roditelji, izgleda, zaštitili od svih briga koje su oni sigurno imali. A mi, ni brat ni ja, to uopće nismo primjećivali. Nama je bilo lijepo. Igre, ljeta, zime, sve to rano djetinjstvo je bilo prekrasno i zato sam to htjela napisati. A toliko je lijepih uspomena, dogodovština...-kaže nam za početak Anđela.

Kroz knjigu je protkala osobna sjećanja, na rodnu kuću, svoj dom, glavni likovi su članovi njene obitelji, no ono što knjizi daje posebnu vrijednost je stari Samobor, vizure grada, ulice, trgovine koje je autorica u knjizi vješto očuvala, a starim Samoborcima zasigurno budi sjećanja.

Živa sjećanja na stari Samobor

Šimčevo, Šverovo, Korana, Trg, Vile, škola, slike koje Anđela Ivčić kroz knjigu donosi vrlo su žive, opisane do sitnih detalja i nakon toliko godina upravo takve žive u njenom sjećanju.

-U meni žive ta sjećanja. Kao djevojčica s 5-6 godina često sam bila s roditeljima u obilasku Samobora i puno puta odlazila s mamom u dućane, jer je mama bila krojačica. Kao što danas odlaze ljudi u šoping centre, mi smo išli po našim malim dućančićima, u najstariju slastičarnicu „Nebi” koja se još 49. pojavila se u Samoboru, nakon mise smo išli k „Nebiju”... Tako sam zapamtila jer se to ponavljalo. A valjda imam takvo pamćenje pa su za mene te slike žive. I dan danas vidim igru sa susjedom Vladekom koji dolazi iz škole točno vidim kako slažemo kocke i kako od „štručkof” gradimo kulu. Vidim njega kako sjedi na pragu...-priča nam Linica.

Od prvog slova do ukoričenja njenog „Djetinjstva” prošlo je punih osam godina. Najprije je, kaže nam, bilo 20 priča, odnosno pripovijedaka, jer to su sve istinite priče. Kako je vrijeme prolazilo željela je opisati i stari Samobor, pa onda i običaje, blagdane, Uskrs, Božić, dolazak Sv. Nikole neizostavnog lika svakog djetinjstva. Proslave, imendani, berba, maškari te školski dani. Da nastavlja pisati poticala ju je obitelj i prijatelji.

-Kad sam razgovarala s prijateljima iz generacije jako su se zainteresirali za temu i mislila sam, budući da imam popis naših razreda, dobro bi bilo i školske dane opisati, i tako je nastao cijeli ciklus, „Prvi dan škole”, „Sudbonosni dan” i sve do kraja 4. razreda-dodaje Anđela.

U knjizi ima puno fotografija pa je ona, može se reći, pravi mali spomenar. Autorica je time željela dati potpunu sliku jednog obiteljskog doma iz onog vremena, zauvijek oteti zaboravu njegovu toplinu, a tu su i fotografije pejsaža, članova obitelji, Samobora.

-To su većinom crnobijele fotografije iz obiteljskog albuma. Fotografije nas djece, razreda, nastupa školskih, obiteljskih... Najviše jer sam htjela dom prikazati. Jer te priče imaju srce u tom domu. Zato su i slike roditelja, djedova i baka stavljene u knjigu. Toplina tog doma je ostala iako nitko ne živi u toj kući, susreti na dvorištu su uvijek topli i rado se uvijek ondje vraćam. A slike su upravo i tih pejsaža. Svatko tko pročita knjigu ima potpunu sliku jedne obitelji i jednog doma – kaže autorica.

„Djetinjstvo” za velike i male

Knjigu svoga djetinjstva Linica je posvetila i velikima i malima. Onima koji će se na tim stranicama možda pronaći, ali i generacijama mališana koje tek dolaze, a posebno svojim unucima.

-Ljudi koji mi se javljaju, pronalaze se u knjizi. Slična djetinjstva postoje, među tim stranicama vide i sebe. A posvetila sam je svojim unucima Patriku i Valentini, i malom nećaku Franku, bratovom unuku. Jer ta djeca će jednog dana biti odrasli ljudi, a već sada kad su maleni neke priče već znaju i neke su im omiljene. Te priče može čitati i odrasli čovjek i vele mi da im je kad pročitaju lakše gledati sadašnje vrijeme i da ih umiruje pogled na to vrijeme – kaže nam autorica.

Na prvoj promociji knjige „Djetinjstvo, drago djetinjstvo” koja je izdana u zajedničkom nakladništvu Anđele Ivčić i Gradske knjižnice Samobor gdje je predstavljanje održano, okupio se velik broj Samoboraca, Anđelinih kolega i prijatelja. U toploj atmosferi djelo su uz autoricu predstavili urednik Zoran Perović, tekstove iz knjige čitala je Kristina Kirschenheuter, a glazbom je večer upotpunio Marin Rimac. Pozitivne reakcije na pročitano djelo Anđeli Ivčić dolaze sa svih strana, a potvrdu da u knjizi mogu uživati i veliki i mali dobila je i na susretu sa školarcima u OŠ Bogumila Tonija, školi u kojoj je provela svoj radni vijek kao nastavnica hrvatskog jezika.

-Susret sa školarcima mi je dao krila kao i uvijek kad sam među djecom. Djeca su jako dobro reagirala, 6.e i 6.f., toliko su lijepo reagirali čak i recitirali moje pjesme, malo smo i kajkavski prokomentirali i prevodili onima koji ne znaju. Smijali se i na kraju smo se zajedno fotografirali. Bila je lijepa atmosfera – ispričala nam je Anđela.

Sličan književni susret planira i u OŠ Samobor, a želja joj je knjigu predstaviti i u OŠ Bistra u Zagorju.

-Ondje je moja teta bila 35 godina učiteljica. Htjela bih ondje održati jedan susret, jer jedna priča u knjizi je upravo o njoj – kaže Anđela.

A osim Bistre čeka ju još jedno njoj važno i drago mjesto u našoj županiji koje želi posjetiti.

-Jako bi me radovao susret u mojoj prvoj školi u kojoj sam radila u školi Nespeš koja je 1977. bila moja škola, moji prvi koraci u razredu, moji prvi đaci što se pamti za cijeli život. Tamo više nije škola, već je obnovljena kurija gdje je jedna vinarija otvorila svoja vrata. U kontaktu sam da tamo održim susret sa svojim bivšim tj. prvim učenicima koji su sada 50 godišnjaci. Prikupljaju se fotografije i htjeli bi se tih dana prisjetiti – kaže Anđela.

Želja je ukoričiti igrokaze i dječje pjesmice

„Djetinjstvo, drago djetinjstvo” Anđelina je druga objavljena knjiga, dok je prva zbirka pjesama „Škrinjica sjećanja” izdana 2009.godine. Iz njezina je vještog, učiteljskog pera, proizašlo još mnoštvo tekstova, najviše prigodnih, među kojima su brojni igrokazi i dječje pjesmice. Upravo je to nova tema koju Anđela Ivčić želi ukoričiti.

-Nije jednostavno izdati knjigu, sastaviti, trajalo je ovo 8 godina, i financijski je zahtjevno. Meni je tu pomogla Gradska knjižnica Samobor kojoj od srca zahvaljujem kao i svima koji su mi pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana. Ideja za novo djelo, naravno postoji. Budući da sam 30 godina radila u OŠ Bogumil Toni, svih tih godina se podrazumijevalo da pripremim priredbu za prvi dan škole. Nastalo je tako 7 igrokaza i puno pjesama vezanih za đake i život u školi. Sve to imam u svojim papirima. Sve vezano za školu. Također, druga tema su karnevalske povorke u kojima smo kao škola uvijek sudjelovali svojim programom, a meni se uvijek govorilo „Ajde, budeš nekaj zmislila”. Voljela bih da to ne ostane samo u fasciklu nego među koricama – zaključila je Anđela Ivčić Linica.

foto: Lino Photography

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)