In memoriam: Dragutin Ciban, čuvar izgubljene pastorale

Jako me ražalostila vijest o smrti Dragutina Cibana, bez sumnje jednog od najznačajnijih likovnih umjetnika jaskanskog kraja posljednjih pedesetak godina, beskrajno darovitog i najsenzibilnijeg među njima.

 Dragutin Ciban rođen je 29. studenog 1947. u Volavju kao sin Milana Cibana i Dragice rođene Cvetić. Osnovnu školu polazio je i završio u Volavju i Petrovini. Bio je član Likovnog društva „Ljubo Babić“ iz Jastrebarskog od 1986. Izlagao je na mnogim zajedničkim izložbama i nagrađen je brojnim diplomama i priznanjima. Njegova prva samostalna izložba otvorena je u jaskanskom Gradskom muzeju u veljači 2008. Živio je u Volavju.

Bio je Drago Ciban zaista sjajan, autentičan majstor, istinski pjesnik jaskanskih ravničarskih obzorja, slikar neponovljivih pastoralnih ugođaja, čuvar idiličnih i bajkovitih prizora volavskih livada i pašnjaka, atmosfera prožetih mirisom travnjaka i šuma, raspjevanog grmlja i poljskog cvijeća. U mojem sjećanju ostaje za sve vremena upisan kao virtuozni kroničar pastirskih siesti, intime lugova i nestašnih igara djevičanski bijelih oblaka na spokojnim, veličanstvenim nebeskim modrinama.

Jedan od zaštitnih znakova slikarstva Dragutina Cibana u svakom slučaju su konji, kobile i ždrebad. Nema u hrvatskom slikarstvu majstora koji je s toliko nježnosti, znanja i ljubavi prikazao konjski svijet, posebno duboku povezanost tih plemenitih životinja i čovjeka. Ti vilinski, gotovo kentaurski motivi zahvaljujući našem volavskom slikaru zauvijek ostaju kao trajna riznica uspomena i podsjećanje na izgubljeni raj, nestanak ladanjskog djetinjstva i uništenu pastoralu.

Rođen i odrastao u Volavju, u sjeni čudotvorne Majke Božje Snježne, sumještanin glasovitog slikara Josipa Resteka, koji mu je otkupio prvu sliku i dao važan savjet: „Fantaziraj, fantaziraj, stvarnosti nema…!“, nesuđeni polaznik škole za primijenjenu umjetnost (njegovi snovi) i nesuđeni krojač (očeva želja), ostao je poput Prometeja prikovan za rodni dom, svoje dvorište, svoje selo, svoje livade, svoje šume, svoje konje i svoj „požarinski“ hrast. Prvu samostalnu izložbu i središnju umjetninu u njoj posvetio je četvorici velikih majstora hrvatske naive, četvorici Ivana – Generaliću, Večenaju, Rabuzinu i Lackoviću. S naročitom radošću pamti susret s najvećim, Rabuzinom, koji ga je jednom prigodom u Sveti Jani obodrio da ostane na svom putu: „Budi to kaj jesi, slikaj dalje te šume, tak nekaj niko ne dela…“ Umjetničku žicu naslijedio je po svemu sudeći od omiljene bake Klare Cvetić, rođene Pintur, dok je svojom najiskrenijom i najboljom kritičarkom smatrao pokojnu mamu Dragicu, uz koju je kao njezin vjerni vitez pregrmio sve ljepote i nedaće ovog zlokobnog svijeta i vijeka.

Dragutin Ciban jedinstvena je i neobično zanimljiva pojava, zaista rijedak i nedovoljno poznat cvijet u kulturnom krajoliku našeg grada i kraja. Osobenjak, osamljenik, otkvačeni pustinjak, boležljivi boem, istovremeno je bio izuzetno načitan (počasni član Gradske knjižnice), informiran, vrstan znalac povijesti umjetnosti i slikarstva. Seljak, poljodjelac, pastir, predodređen da bude slikar naivac, zapravo je bio dobro potkovani mudrac i umjetnik potpuno izgrađenog i izbrušenog stila, ljubitelj i sljedbenik velikog Ivana Rabuzina ali i Jeana-Françoisa Milleta, jednog od osnivača barbizonske škole ili pak velikog njemačkog romantičara Caspara Davida Friedricha.

Unatoč svim tim uzorima i spoznajama, naš je Drago Ciban bio sam svoj majstor, neiskvaren i originalan, možda na trenutke začudan i neshvaćen, ali postojan, ponosan, prkosan i neovisan. Počivao u miru!

Da, i jedna vjerojatno nikad ispunjena i njegova i moja želja, neostvaren san! Mala galerija slika Drage Cibana u njegovom dvorištu, u njegovom rodnom Volavju...

Nino Škrabe