IN MEMORIAM: Kazalište Škrabe oprostilo se od legendarnog Žarka Potočnjaka

Naš prvi susret zbio se 1968. u kafiću Filozofskog fakulteta, kamo su studenti brodogradnje zbog nestašice zgodnih djevojaka na njihovom fakultetu redovito navraćali. Od prve smo "kliknuli", a kroz maglu se sjećam da se razgovor vodio o njegovoj ljubavi prema Šibeniku i lađama, o njegovom tati, također Žarku, ekspertu na natjecanjima najljepših kanarinaca, o mojim prvim jaskanskim kazališnim koracima i o engleskom nogometu koji sam tada na kratkim valovima pratio za "Sportske novosti" i urednika Antu Škrtića.

Sljedeći susret dogodio se početkom 1972, u tadašnjem Malom kazalištu Trešnjevka, gdje je naše studentsko kazalište "Malik Tintilinić" postavljalo "Svebora" (s Mladenom Vasaryjem u naslovnoj ulozi), a Žarko je igrao u Vindakijevićevoj predstavi "Blago kapetana Parangala". Pamtim da je tada Žarko svojski navijao za nas, a mi za njega. Bilo je to baš vrijeme brutalnog zatiranja Hrvatskog proljeća pa se nad naše mladenačke ideale nadvio tmasti oblak represije. Kad smo tada o bilo čemu razgovarali, morali smo se ogledavati na sve strane, a to se nastavilo i za vrijeme kasnije suradnje na popularnim histrionskim predstavama. Naša je mladost bila lijepa i bogata, ali nije bila posve bezbrižna ni slobodna.

Žarko i ja naročito smo se zbližili u vrijeme stvaranja legendarnog mjuzikla "O'Kaj" (1974) redatelja Vlade Štefančića, u kojem je on tumačio ulogu indijanskog poglavice. Tada sam radio kao prevoditelj u Goethe-Institutu, smještenom u kući književnika Jože Horvata, nedaleko od "Zvijezde". Znajući za moju strast prema westernu, Žarko je mnoge sate proveo u mojem uredu, razgovarajući o svojoj ulozi, o indijanskim pogledima na smisao života, o njihovom načinu hoda i govora, o indijanskim velikanima u povijesti i u literaturi (Cochise, Geronimo, Osceola, Crveni Oblak, Ludi Konj, Sitting Bull, Winnetou). Pri idućem dolasku već je s ulaza likom i djelom demonstrirao rezultate prethodnog razgovora. Tada sam shvatio da se radi o kazališnom fanatiku, istinskom svećeniku glume. On je Mlađeg Srndaća igrao ne samo glasom, stasom, hodom i pokretima, igrao ga je svakim svojim tonom, mišićem, treptajem oka. On tih dana nije glumio, on je naprosto bio mladi indijanski poglavica.

Sjećam se jednog posebno dragog događaja. Poslije jedne predstave jurio sam prema kolodvoru da uhvatim posljednji vlak, kad se odjednom pored mene zaustavio neki auto. "Ninek, kam juriš?", odjeknuo je iz dubine auta dobro poznati Žarkecov glas. "Na ponoćni vlak za Hawk City..." "Ne buš sad išal na nikakav vlak, mi te bumo otpeljali u Hawk City"... Auto je bio pun Žarkovih prijatelja, ne sjećam se više imena, samo znam da je vozačica bila danas ugledna teatrologinja Željka Turčinović. Nekako su me ugurali i odvezli u Jasku. Družili smo se duboko u noć, a Žarko je u potrazi za "Ninekovom tajnom" pretražio sve od tavana i podruma, od štale do vrta, družio se s cuckima i mačkima, a posebno ga se dojmila crna krava koja daje bijelo mlijeko. Nije bilo kasnijeg susreta, u kojem nije spomenuo crnu kravu i tu noć. Sve je to zameo vjetar, dragi Žarko, baš sve... Gone with the Wind...

Ne samo jedan pasus već čitava knjiga mogla bi se napisati samo o Žarkovom veličanstvenom histrionskom razdoblju, kada su nastale naše kultne predstave, "Domagojada", "Glumijada" i "Hist/o/e/rijada", u kojima je Žarko blistao nizom antologijskih komičnih i tragikomičnih uloga. U slavnoj povijesti Histriona svoj su neizbrisivi trag ostavili mnogi glumci, redatelji i pisci. Kao najizvođeniji histrionski autor, gledajući sada s vremenske distance na ona vremena, spontano mi se nameće zaključak kako su nepobitni alfa i omega tog "zlatnog histrionskog razdoblja" bili Zlatko Vitez i Žarko Potočnjak. Ako je Zlatko bio i ostao "alfa", histrionski ideolog, strateg, trener, kapetan, stoper i libero, Žarko je bio i ostao "omega", "mali zeleni", egzekutor, centarfor, playmaker, dribler i golgeter. Ljubimac histrionske publike, i one ruralne i one urbane, ostvario je na desetine sjajnih nastupa i nezaboravnih uloga, svih mogućih karaktera, na svim mogućim jezicima i narječjima. Ti nastupi priskrbili su mu aureolu pučkog kazališnog junaka, ovjenčanog brojnim legendama i anegodotama, kojem je i zimzeleni histrion Arsen Dedić posvetio svoju šansonu "Kad se Žarko baci".

(U predstavi "Malo morgen" Nine Škrabea u režiji Georgija Para, Kazalište KNAP, prosinac 2015; slijeva: Žarko Potočnjak, Željko Duvnjak, Nancy Abdel Sakhi i Tomislav Martić)

Bacao se redovito na svakoj predstavi, a ponajviše u našoj popularnoj itedeovskoj "Kavani Torso", u kojoj je sladostrasno tumačio golmana Žmegu. Sjećam se da je jednom bez probe uskočio i u zekaemovska "Tri pušketira" umjesto naglo oboljelog glumca.

Suradnja sa Žarkom nastavila se i u mojem samostalnom spisateljskom razdoblju. Pamtim tako njegovu sjajnu ulogu kanonika Lancelota u haenkaevskoj "Kletvi" redatelja Želimira Mesarića, u kojoj je svoje pitomce bogoslove podučavao latinskom jeziku tjerajući ih gore dolje po pozornici poput nogometnog kondicijskog trenera. Posebno je raspojasan bio u pučkoj lutajućoj predstavi "Svoj na svome" redatelja Zorana Mužića, u kojoj je igrao ostarjelog kaskadera, u društvu bliskog prijatelja Franje Kuhara. Daleko od strogih Vitezovih očiju mogao je napokon "driblati" do mile volje... Driblao je i driblao bez prestanka i rušio bacačke rekorde, uz ovacije razdraganog gledateljskog puka koji ga nije puštao s pozornice.

Jednog posve drugačijeg Žarka doživio sam u dvije moje predstave u režiji Georgija Para, u histrionskoj "Ljubici" i knapovskom "Malo morgenu". Žorž je čudesno obuzdao Žarkovu preigranost i izvukao iz njegove nutrine neku neslućenu, zastrašujuću smirenost i mrkli mrak. Bio je jednako opak i opasan kao nacistički agent Grahovac u "Ljubici" i kao udbaški mozak prevarantske bande u "Morgenu". Nešto slično ostvario je i u filmskoj verziji "Glembajevih" Antuna Vrdoljaka.

Osim briljantne glumačke karijere i izvanredne suradnje u brojnim predstavama, Žarka Potočnjaka posebno pamtim i cijenim iznad svega po njegovom radikalnom, iskrenom, čestitom, postojanom, trajnom domoljublju. U olovnim vremenima komunizma, u junačkim danima Domovinskog rata, ali i u nesretnim časovima "prijetvorbe" Žarko je iznad svega i prije svega bez ikakve zadrške volio svoju zemlju i svoj narod. Kod njega to za razliku od mnogih drugih osoba nikada nije bila parola ni maska. On i danas, u vremenu medijski nametnutog beznađa i tuge uporno traži i nalazi sunčanu stranu ulice.

Dragi Žarkec, kao što vidiš, nisam izostavio crnu kravu. Hvala ti na svemu i sretan nam zajednički pedeseti rođendan, u nadi da ćeš još koji put barem malo driblati u nekoj našoj zajedničkoj utakmici.

Piše: Nino Škrabe