Intervju: Želimir Hrković – obilje iskustva, vedrine, iskrenosti i topline

U ovo vrijeme dok kazališne dvorane moraju biti prazne, iz Kazališta Škrabe odlučili su predstaviti glumice, glumce i suradnike kazališta.

Želimir Hrković bez sumnje je jedan od dvojice najznačajnijih i najboljih glumaca u jaskanskoj kazališnoj povijesti (drugi je Dean Skok). U kazalište je ušao na "mala vrata", kao garderobijer i kartodrapac u "Jalnuševčanima" (1978), zaigrao kao Patuljak u "Domagojadi" (1980), preko noći uskočio kao Puntek u "Vatrugasi-brataskvasi" (1979), zasjao kao doktor Einstein u "Arsen i stare čipke" (1982), blistao kao vlastelin Smirnov u Čehovljevom "Medvjedu" (1984), briljirao kao detektiv Trotter u "Mišolovki" (1985), očarao kao Nacek u "Za dinar/kunu nade" (1988), odlične nastupe ostvario kao Gašpar u "Svetoj obitelji u razbojničkoj spilji" (1990), Baden Baden u " Isus u snack-baru" (1991) i dr. Predrag Hrbud u "Pomoćnici Mariji" (1992). U svim svojim nastupima Hrki naprosto osvaja svojim nepresušnim glumačkim talentom, zasnovanim na obilju vedrine, iskrenosti i topline, a to obilje širi na svakom svom glumačkom koraku, u svim svojim predstavama, ali i izvan pozornice na svoje mlade kolege, glumice i glumce koji u njemu vide uzor. Želimir radi kao voditelj tehnike zagrebačkog Kazališta Trešnja, a vjerojatno nitko od Trešnjinog glumačkog ansambla ni ne sluti da je njihov ''tehniko'' ostvario glumačku karijeru s rasponom uloga o kojem oni mogu samo sanjati.

Svoju izuzetno plodnu i uspješnu karijeru okrunio je grandioznom ulogom Švejka u "Dobrom vojaku Švejku" (1992), a upotpunio je kao John u "Cvrčku na ognjištu" (1993) te posebno u "Sjećanju na Georgiju" (1995). Uloga Naceka u aktualnoj hit-predstavi Kazališta Škrabe "Oko jedne hiže" (2018) veliki je Želimirov povratak na "daske koje život znače", a ujedno i proslava značajne obljetnice – 40 godina njegovog kazališnog djelovanja. Nadamo se da ćemo ga uskoro vidjeti u "Robinu Hoodu" u ulozi kralja Richarda Lavljeg Srca. Ogroman je i nezamjenjiv Želimirov doprinos u ulozi aktualnog šefa tehnike Kazališta Škrabe, ali i kao potpredsjednika Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom.

Želimir je brižan suprug Zorice, otac dvojice sinova, Nikole i Luke te ponosan djed Filipa, Mile, Davida i Lava. Prenosimo dio intervjua legendae jaskanskog glumišta, Želimira Hrkovića:

Nešto o Želimirovim počecima, te radu u kazalištu i djelovanju u Matici hrvatskoj...  

U dramsku sam došao kada je ekipa radila predstavu "Jalnuševčani", 1978. Htio sam nešto raditi u kazalištu pa mi je Nino dao da drapam karte. Osim kazalištem se bavim poslom voditelja tehnike u kazalištu Trešnja u Zagrebu. Više od dvadeset godina radim taj posao i pred penzijom sam. Također, potpredsjednik sam Ogranka Matice Hrvatske u Jastrebarskom pa pomažem koliko je u mojoj moći u djelovanju te vrijedne udruge.

Najdraži filmaši i kazališne predstave, najdraža knjiga našeg Želimira...

- Prestar sam da jednostavno odgovorim na to pitanje. Cijela trilogija "Kuma", "Diplomac", "Amarcord", "Rondo", "Selo moje malo"… Helen Mirren, Ksenija Marinković, Dustin Hoffman, Al Pacino, Pavle Vuisić, Federico Fellini, Clint Eastwood... Ranije su to možda bili neki drugi glumci i redatelji, a možda bih idući put odabrao neke treće. Nemam najdražu kazališnu predstavu. Svakoj predstavi koju sam gledao bio sam naklonjen i u njoj tražio nešto dobro i najčešće sam u tome uspio. Svaka predstava u kojoj sam sudjelovao bila mi je draga na svoj način, prije svega zbog ljudi s kojima sam radio. Isto je s ulogama, ali ipak uloga Švejka mi je najdraža. Valjda smo jedini koji smo u ratno vrijeme odigrali antiratni komad! Volim čitati. Stalno nešto čitam, zadnjih godina najmanje knjige, nažalost... Ne mogu se odlučiti za jednu knjigu i jednog knjževnika. Od svega dobrog što sam u životu pročitao nešto je u meni ostalo. Recimo: od Selimovića do Krleže. Što se redatelja i glumaca tiče, najviše sam naučio od Nine Škrabea i Igora Vlaisavljevića. 

Što tebi znači naše i tvoje Kazalište, slavna jaskanska tradicija već više od 50 godina?

 - Svakoj sredini je potreban takav pokret kao što je jaskansko kazalište osnovano 1968. godine. S time se svi mogu složiti, ali svaka sredina ga nije imala niti ga nema, a Jaska je imala tu sreću da je Nino Škrabe tada okupio vrijednu i kazališnog rada željnu jaskansku mladost i pokrenuo kazalište na čijem temelju počiva sav jaskanski kazališni rad danas. Mene je to kazalište primilo kada sam mu pokucao na vrata, dalo mi je priliku i profesionalno me odredilo. Hvala svima s kojima sam imao sreće biti u kazalištu, a naročito Nini Škrabeu. Dragi Nino, veliki si sretnik. Za 50 godina umjetničkog rada u Jaski stekao si nekoliko iskrenih, pravih prijatelja. To je veliko postignuće! Prijedlog: Kazalištu Škrabe u nazivu dodati "1968." Mladim glumicama i glumcima, poručujem da idu u kazalište, da se bave njime i uživajte u njemu.

Što se publike tiče, Želimir svima poručuje da se još malo strpe. Kazalište Škrabe će vas uskoro opet razveseliti. Uvijek možete računati na to da su predstave rađene s ljubavlju!