VLČ. ĐURO SABOLEK: "Svih ovih godina trudio sam se najviše što sam mogao, poticali su me župljani, a vodio me Bog"

Neizbrisiv trag u životu vjernika turopoljskog kraja iza sebe ostavlja velečasni Đuro Sabolek. Dušobrižnik župljana župe Pohoda Blažene Djevice Marije u koju, uz Vukovinu spada desetak sela, dugogodišnji dekan Velikogoričko-odranskog dekanata, oprašta se ovih dana od njih, od svoga pastorala. Iza njega ne ostaju samo riječi izrečene s oltara, ostaju djela po kojima će ga Velika Gorica i čitavo Turopolje zauvijek pamtiti. Ondje je proveo 37 godina svoga svećeničkog vijeka kojeg zaključuje u 50.godini službe i odlazi u mirovinu. Ako se kaže da najbolje o čovjeku govore njegova djela dovoljno je onda nabrojati sve projekte koji su zaživjeli za vrijeme njegove službe u našem kraju među kojima su obnove svih filijalnih crkvica vukovinske župe, temeljita obnova župne crkve Pohoda BDM, izgradnja župnog dvora i iz temelja podignuta crkva u Buševcu, podignut spomenik Jurju Habdeliću, uređenje svećeničke grobnice, pokretanje župnog lista Gospa Vukovinska, objava knjige o župi... Za svoj predan rad 2017. godine primio je Nagradu Grada Velike Gorice za životno djelo.

I zadnjih dana prije odlaska, sjedi velečasni Đuro za svojim radnim stolom "na farofu". U trenutku našeg dolaska na završni intervju kojim želimo ispričati priču njegova života, velečasni potpisuje još jedan projekt. "I to se mora obaviti" kaže nam. "Nije još gotovo" - govori dok lista Ugovor, a suze mu lagano poteku niz lice. Zastaje i kaže nam: "Onaj portal na ulazu u crkvu s desne strane, treba se obnoviti... Dogovorio sam s konzervatorima..." Do zadnjeg dana vlč. Đuro radi. No na stolu nisu samo papiri i ugovori, knjige i molitvenici. Tu je i kutija puna lijekova, tlakomjer na drugoj strani. Nakon punih 49 godina službe, došlo je vrijeme da uspori.

-Svih ovih godina, trudio sam se koliko sam znao, mogao, nikad nisam sa zlobom išao niti na pojedinca niti na zajednicu. Jedno su me vrijeme shvaćali strogim, no možda je primjerenija riječ zahtjevnim. No ne možete crkveni zakon koji veže čovjeka, mene i Vas, samo zanemariti. Odmahnuti rukom i reći: "Ma to nije ništa jer ste mi simpatični." Zakonitost je zakonitost i mora se poštivati. Bogu hvala, ljudi ovog kraja su to prihvatili, pogotovo kad su vidjeli tu jednu zauzetost s moje strane - govori nam uz emocije koje ne može suspregnuti. Jer živa su sjećanja na prve dane, poodmakle 1987. godine kada je kao 37-godišnjak došao u Vukovinu. Na njegovoj prvoj misi te kišne nedjelje, 25. listopada, u crkvi se našlo svega osam ljudi.

-Ja za oltarom sam bio deveti! - kaže nam, no vjera i snaga da će se to promijeniti i da će se ljudi ovog kraja vratiti u klupe, vratiti pred Boga bila je snažna.

Velečasni Sabolek odlučio je uspostaviti red. U tome su mu pomogli svećenici koje je, kaže nam, Bog poslao kao pomoćnike. Stariji svećenik Franjo Horvat koji je živio u Novom Čiču stavio mu se na raspolaganje i svake nedjelje služio mise. Župa dugo nije imala kapelana, a prvog dobiva po završetku rata 1996.godine. Do danas su u Vukovini služila trinaestorica.

-Puno se napravilo, no ništa se ne bi moglo bez kapelana. Oni su bili od velike pomoći - kaže nam velečasni Sabolek.

Kad je došao nije bilo ni kreveta

U vrijeme najvećeg rata gradio se Župni dvor u Starom Čiču jer kad je 1987. vlč. Đuro došao u naš kraj, tjedan je dana spavao na podu. U župnom stanu nije bilo ni kreveta.

-Onda sam u bivšoj "Slobodi" goričkoj našao krevet i bio sam tako sretan! No, krevet nije mogao u kuću! Niti po stepenicama. Srećom našao sam u Mraclinu stolara koji ga je rastavio pa smo ga nekako unijeli - priča nam.

Uz puno truda i zalaganja napravljen je Župni dvor.

-Ljudi su podržali i pomogli, a meni je Bog dao zdravlja, mogućnosti i trudio sam se i radio - dodaje velečasni.

„Tata, idem za svećenika”

Velečasni Đuro Sabolek potječe iz malog mjesta Mađareva kraj Novog Marofa. S puno emocija ispričao nam je priču o obitelji iz koje je potekao – majci i ocu, mlađem bratu koji danas ima ženu, troje djece i devetero unučadi.

-To je bila jedna prostodušna obitelj, ali je imala istinske životne principe. Znalo se kad se radi, kad se Bog moli, tko kome odgovora, od koga se što očekuje. Meni nije bio nikakav problem odlučiti se za svećeništvo. Moja majka nikad nije rekla "Spremite se i hajde na misu". Uvijek je rekla "Spremite se IDEMO na misu". Uvijek je bila na čelu kolone. To što je meni bilo do crkve šest kilometara nije bio problem, jer nije bilo nedjelje da nismo bili na misi - prisjetio se velečasni.

Kroz suze se prisjetio i oca kad mu je rekao da želi biti svećenik:

-Dođe tata doma i sav sretan kaže: "Upisal sam te za električara u Zagrebu!" A ja njemu: "Neću. Ja idem za svećenika. Idem vidjeti što je moj župnik učio". Pušio je tata "Ibar" cigarete. Stavio je kutiju sa strane i rekao: "Ja neću niti jednu zapaliti dok ti ne napustiš sjemenište!" I nikad ju više nije zapalio.

S napunjenih 15 godina ulazi u Sjemenište na zagrebačkoj Šalati i ondje provodi četiri godine nakon čega odlazi na Kaptol na studij teologije. Nakon šest godina, na Petrovo 1976. Papa Pavao VI. zaređuje ga za svećenika. Put školovanja nije bio lagan, svake praznike vlč. Đuro provodio je u Njemačkoj radeći u tvornici lanaca kako bi si mogao sam osigurati nastavak školovanja. I uspio je! Ondje se, kaže, naučio raditi i to mu je iskustvo kasnije puno značilo.

„Ta vremena bila su blagoslovljena”

-Nikad mi nije bilo teško raditi, bilo koji posao. Pita me kolega sada tko kosi ovo dvorište pred farofom? Pa ja! On se čudi. Ali to vam je jedan potpuno drugi pogled na život. Danas su ljudi sve naučili primiti, a mi tada za život sve stvoriti - priča nam.

-To su bila blagoslovljena vremena, a ovo danas su trula vremena. Danas iza tebe mora stajati udruga, država, Bog zna tko sve ne! I svi će delat, a ja uživat! Kod mene tako ne ide - dodaje naš župnik govoreći da mu u radu za crkvu i zajednicu nikad nije bilo ništa teško, no kao najizazovnije razdoblje svećeničkog života ipak izdvaja doba kad je nakon kapelanske službe po prvi puta dobio župničku službu i to onu u Viduševcu na Baniji.

-Za mene je to bila jedna velika promjena. Do tad sam bio pod nekim okom koje me promatrao, a onda postaneš sam svoj gazda. Treba ti neko vrijeme da se tražiš i dovedeš u red. Imao sam tamo razborite ljude koji su jako puno pretrpjeli od Srba i bili su prema crkvi otvoreni, razboriti, domišljati i uporni. Neću zaboraviti prvu nedjelju tamo. Dolaze mlade cure i sve nose crne marame. Zašto? Nosile su ih na spomen onih koji su nakon 2.svjetskog rata bili pobijeni, četrdeset i troje ljudi - prisjeća se uz suze.

Turopoljci – dobar i vrijedan narod koji se ne da gaziti

Nakon Banije dolazi u Vukovinu. U početku je, priznaje, to za njega bio šok, no dan po dan, Đuro se stopio s ovom sredinom koja za njega danas ima riječi hvale. A što on kaže o njima:

-To je strašno dobar narod koji ima i svoje slabosti. Vrlo su odani crkvi, narodu, ne daju se gaziti. Osebujan je svijet, ali se s njima da raditi i dobro se može postići, na grijehe ih upozoriti. Mudrost je znati im reći i ukazati na dobro. Nikad ih nisam htio povrijediti u nastojanju da im ukažem na grijehe, jer tako bih napravio veći jaz. Želim im samo dobro - rekao je.

Puno je napravio za župnu zajednicu, za sva sela o kojima je 37 godina vodio brigu, no kaže nam da su ga na rad poticali ljudi.

-Poguraju vas njihove riječi, jedan drugog pogurnemo i stvari se zakotrljaju.

„Poticali su me ljudi, vodio me Bog”

Tako su i nastajali projekti obnova crkvica i kapelica po selima, a posebno upečatljiv bio je trenutak koji ga je potaknuo da se primi posla oko izgradnje crkve u Buševcu.

-Bila je krizma u drvenoj kapelici u Buševcu. I onda dečko „zašlata” curu, ona ga ošamari, a on skoro pod auto padne. Ja s oltara vrisnem: Po Bogu milom ubit ćete se! I na to imam komentar: "Pa da smo ljudi za kaj, imali bi crkvu!", a pokojna Vera Robić iz prvog reda veli naglas pred svima: "Da imamo župnika imali bismo crkvu!" - prisjeća se vlč. Đuro, suspreže emocije i nastavlja:

- Nisam ja znao da je ona slijepa, a znala je srcem molitava napamet više nego sam ja znao! - briše suze i dodaje:

-Drugi tjedan smo imali sastanak za izgradnju crkve. Tako Vam je to. Jedan drugog pogurne. Bilo je tu nespretnosti, ali ti si bio podržavan... Uvijek vam se nađe netko tko vas gura i potiče. A samo Bog vas vodi do kraja. Jedino mi je drago da mi nikad nije pomagala Država niti Crkva, niti jedne jedine lipe. To je sve djelo mojih ljudi! - s ponosom ističe.

Bilo je lijepih i izazovnih vremena u službi svećenika Saboleka u vukovinskoj župi. Ova posljednja vremena možda su čak bila i najteža. Osim potresa koji je materijalno oštetio župnu crkvu, kapelu sv. Vida u Mraclinu čije je obnovu pokrenuo, najveću duhovnu štetu crkvi, kaže vlč. Đuro, napravilo je doba pandemije i "pokoja nerazboritost vodstva Crkve". Mjere i odredbe koje su u tom razdoblju bile na snazi nisu mu se činile logičnima, i kaže kako su na žalost, ljude odvratile od odlaska u crkvu. No vlč. Đuro i u tim je prilikama ostao svoj.

-Nije se smjela blagoslivljati hrana na Uskrs, no troje - četvero ljudi donijelo je hranu, a ja sam je blagoslovio. Sutradan, na Uskrsni ponedjeljak, ovdje pred farof došla je policija. Mlada policajka mi kaže: Imamo informaciju da ste jučer blagoslivljali hranu, je li to točno? Kažem joj da je, a ona me kaže: Pa zar ne znate što je rekao preuzvišeni kardinal Bozanić? Rekao sam joj: Znam, rekao je da hranu za stolom kod kuće svoje blagoslovi majka, a ja ovdje nemam majku, nemam ni ženu. Samo je odmahnula rukom i otišla - ispričao nam je vlč. Đuro ovu anegdotu.

„Žalostilo bi me da se ukine devetnica Gospi”

Nakon borbe s pandemijom ljude je bilo teško vratiti k oltaru, ali sada primjećuje da se stanje ipak popravlja. Vidljivo je to, kaže po devetnicama u čast Gospi Vukovinskoj, uoči blagdana njenog uznesenja, koje uvijek privuku na stotine vjernika. Ove je godine tako u svakoj od devet večeri podijeljeno oko 900 hostija.

Upravo kroz devetnice, koje je uspostavio ranih devedesetih godina, vlč. Đuro opraštao se ove godine od svojih župljana. Sama pomisao na njih, koje mu predstavljaju posebnu radost, budi mu velike emocije i ne može suspregnuti suze.

-Najteže bi mi bilo kada bi se nakon mene te devetnice ukinule - kaže nam: -Da župni dvor zaraste u trnje i korov i da mi ukinu devetnice. To bi mi bilo najteže - priznaje nam.

Jer došlo je vrijeme za rastanak. Vlč. Đuro Sabolek ušao je u 74. godinu života i 50. godinu svećeništva, a kaže kako je njegova dužnost zamoliti ordinarija za razrješenje od službe i staviti se na raspolaganje, ponajviše zato što župljani, vjernici ovog kraja zaslužuju angažiranog svećenika.

-Unazad godinu dana strašno mi je narušeno zdravlje. Velika pomoć mi je što imam čvrsti oltar da se imam za što primiti, teško mi se dići, a stepenice su mi strašan napor. Župna zajednica zavređuje i ima pravo na angažiranog svećenika, a ne onog koji govori "iz kreveta". A i rado bih, ako je Bog providio još koji dan za mene, da ga pokušam proživjeti u miru i tišini - kaže nam.

Mirovina na Kaptolu

Odlazi u svećenički starački dom na Kaptol. Ondje ima mjesta za pedesetoricu umirovljenika, svećenika. Uvjeti koje pruža su zadovoljavajući, jedino što smatra izazovnim je broj muškaraca koji će se, svaki sa svojim navikama, naravima i mogućnostima naći na jednom mjestu.

-Bit će to još jedan ispit mudrosti kako se ponašati, odnositi gdje znati stati, gdje biti zahtjevan - govori vlč. Đuro.

Bit će to, kaže, nova stranica u njegovu životu, a svojim nasljednicima koji dolaze u Vukovinu poručuje i želi obilje Božjeg blagoslova.

-Neka budu odvažni i nek slušaju dragog Boga, na njihovo ponašanje i djelovanje bit će bezbroj komentara no neka slušaju svoju savjest i budu otvoreni za dragog Boga, nitko ih neće tako vodit u sreću kao dragi Bog.

Božji blagoslov također želi i svojim župljanima, od kojih se proteklog vikenda želio oprostiti na svetoj misi, no emocije su bile prejake, a zdravlje preslabo. Nada se da će ipak, nagodinu dočekati svoju zlatnu misu povodom 50 godina svećeništva koju će s veseljem služiti kao što je služio i onu povodom 40. obljetnice na Petrovo 2015.

Za Vukovinu i cijeli turopoljski kraj iz kojeg ovih dana velečasni Đuro odlazi do kraja života vezat će ga brojne uspomene. Za žitelje ovog kraja ima samo najljepše želje, a i jednu svoju – onu posljednju:

-Jedino što ću tražiti od Vukovinčana, danas sutra kad dođe čas da me se sahrani ovdje, kraj naše Gospe Vukovinske – rekao nam je velečasni.

Velečasnom Đuri Saboleku želimo puno mira i odmora u mirovini koju je doista zaslužio, a uz Božji blagoslov i molitve vjernika čije je živote taknuo, naći će se vjerujemo, zdravlja i snage na novoj stanici njegova života.

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)