Od anoninmca do europske bronce

Iza sedamnaestogodišnjeg Ivana Majcunića, sezona je snova. Kao kruna dobrih igara koje je pružao u juniorskoj momčadi Mladosti i seniorima Gorice stigao je i poziv izbornika Ante Nazora u juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Ivan se tako našao uz bok najboljih hrvatskih igrača toga uzrasta (Dragan Bender, Lovro Mazalin, Marko Arapović, Toni Žižić), a radom i igrama tijekom pripremnog perioda uspio se izboriti i za odlazak na Europsku smotru u Tursku, gdje su naši košarkaši osvojili brončanu medalju pokleknuvši tek u polufinalnom susretu od domaćina Turske (bio im je to jedini poraz na turniru, op.a).



-Na prvenstvo u Konyu smo otišli s ciljem da uzmemo medalju, želja je bila zlato. Na kraju smo ostvarili cilj osvojivši medalju brončanog sjaja. Mi smo s rezultatom zadovoljni, no ostala je žal što nismo ušli u finale da se borimo za zlato- na prvu će Ivan, koji je prvi Jaskanac koji je nastupio za neku od reprezentativnih selekcija osvojivši pritom i kolajnu.

U konkurenciji daleko poznatijih i razvikanijih igrača, Ivan se svojim radom i marljivošću uspio dokazati, zbog čega mu je i izbornik Ante Nazor u svim utakmicama dao priliku za igrom, koju je mladi Jaskanac s privremenim radom u Gorici dobro iskoristio.

-Obzirom da je ovo bilo da sam prvi puta bio u krugu reprezentacije kao relativno nepoznati igrač, uspio sam se kroz pripreme nametnuti izborniku i ući u krug dvanaest igrača. Na prvenstvu sam imao minutažu od deset do petnaest minuta po susretu, te sam to pokušao iskoristiti na najbolji mogući način, a s prezentiranim igrama sam zadovoljan- nastavio je Majcunić, kojeg smo za kratak rezime reprezentativnog ljeta zamolili uoči njegovog prvog ovosezonskog treninga (trener Zvonimir Kovačević dao mu je poštedu tjedan dana, op.a).



Velika podrška obitelji

Tijekom dosadašnje karijere Ivan je imao veliku podršku obitelji. Prije svega oca Renata i majke Karmice, dok su mu veliki navijači sestra Ines te mlađi brat Hrvoje, a utakmice rijetko propušta i djed Vid. Podrška nije izostala niti ovoga puta, te su otac, majka i sestra boravili u Konyi tijekom prventva.



-Oni su bili jedini roditelji koji su s nama stigli u Tursku. Bez oca Renata bilo bi mi jako teško, jer me on svakodnevno vozi na treninge, te bez njegove pomoći teško da bi postao reprezentativcem. Hvala im svima na tome, jer teško da bi bio tu gdje sam sada- kaže nam Ivan, koji uz sve sportske zadaće nije zapostavio niti one školske (pokađa četvrti razred Gimnazije u Jaski, op.a).

Počeci u stolnom tenisu

Ivan se sportom počeo baviti sa šest godina kada se odlučio za treniranje stolnog tenisa u kojem se zadržao do trinaeste godine. Ljubav prema košarci ipak je prevladala, jer u jednom periodu paralelno je trenirao oba sporta.

-Kao stolnotenisač redovito sam osvajao turnire na nivou Zagrebačke županije, dok sam u Hrvatskoj bio u TOP 10. Prema košarci me vjerojatno privuklo to, što mi je otac bio prvi trener. Danas mi zbog toga nije nimalo žao, jer u stolnom tenisu bi vjerojatno teško došao do reprezentativnog statusa- nadodao je Majcunić.